piše: Esad Redža
Godina je 2018. Zrakom putuje proljetna pelud.
Ona profinjenim korakom ulazi u moj kadar.
Iza nje na povodcu maleni profinjeni bijeli psić. Fontana tvori raskošnu dugu iznad zadnjih kapljica u visini.
Duge popodnevne sjene nje i njenog psića preklapaju se oko mojih nogu.
Vrećica koju je izvadila iz svoje profinjene torbice i navukla na svoj profinjenu ruku, vrebala je i tu u sjeni ono nepoželjno, ono što kvari idilu uredno ošišanog travnjaka.
Ono što je njen mali psić ispustio nakon okretanja oko samog sebe.
Scena u mom kadru čista i profinjena.
I dalje proljetni vjetrić ravnomjerno nosi pelud po parku.
Sadržaj vrećice elegantnom kretnjom njene ruke bude ispušten tamo gdje treba.
Na kanti predviđenoj za odlaganje nacrtan je pas u nekoj veseloj pozi.
Da cijeli taj moj profinjeni kadar ne bude baš savršen pobrinuo se jedan crni razigrani pas.
Slobodnjak bez ogrlice i bez pasmine.
Čim je ušao u sklad idiličnog parka, poremetio je sve za dvije sekunde.
Unio je nemir i u pelud.
Jurio je kroz park, čas po travi, čas po stazi. Najviše se zadržao pored one kante s nasmijanim psom.
Njuškao je oko nje, ali ne zadugo.
Dok je ona profinjeno produžila svoj profinjeni korak ne bi li izbjegla susret te nemani sa svojim profinjenim psićem, Crnko se prednjim šapama naslonio na njenu dugu bijelu haljinu. Onako odostraga pokušavao je doskočiti svog bijelog profinjenog prijatelja kojeg su grčevito u zagrljaju spasa držale njene ruke.
Kadar je dobio dinamiku, sjene pored mojih nogu bile su brze. U njima se nije više dala pročitati slika. Bio je to pravi kaos.
Narušio je mir ljudskom rukom iscrtane idile.
Nošen prirodnom životnom silom, jurio je vješto izbjegavajući jednog novopridošlog gosta u kadru.
Borac za očuvanje idile. Čuvar parka.
Spreman, vješt i dobro opremljen za izvanredne situacije. On je tu da vrati mir i red.
Trudio se ne može se reći, ali Crnko je bio brži, uspio je čak dva puta ispustiti svoj teret.
Jednom pored kante s nasmiješenim psom, a drugi put odmah tu pored fontane.
Ne, nije to bio mali teret, taj se vidio i još se vidi u sad već predugoj sjeni tu pokraj moje klupe.
Uspio je čak razbacati sav fini šljunak sa staze zadnjim šapama ravno u fontanu. Taj tren se i duga uplašila i nestala .
Naravno da ga čuvar nije ulovio. Zadnje što je učinio bilo mi je nekako najdraže.
Došao je do mene onako sav prašnjav i uspuhan ponjuškao me i veselo mahao repom.
Iz njegova dva crna oka dala se vidjeti poruka slobode i sreće. Nestao je tu odmah iza klupe u gustoj borovoj šumi.
Mir se nakon toga vratio.
Taj tako željeni profinjeni plastični mir.
U njenim očima vidjelo se olakšanje, a u očima onog malog bijelog, vidna tuga.
Sloboda je pobjegla iz parka.