piše: Esad Redža
Magla kao prirodna pojava zna zagorčati život ljudima.
Što je gušća vidljivost je sve slabija.
Nekada doslovno na dva koraka od sebe ne vidite tko vam to prilazi.
Izabrati pravi put nije lako u gustoj magli.
Prijatelja možete doslovno izgubiti u trenu.
Možete galamiti a može i on, ali strah koji vas ukopa spoznajom da ne vidite ništa, jači je od logike a osjećaj izgubljenosti izaziva momentalno ukočenje cijelog tijela.
Ako duže vrijeme živite u zemlji magle i ako ona nema namjeru da se digne, onda kao i svaka životinja klizite ka prilagodbi.
Prilagodba je dugotrajan i mukotrpan proces samoodrživosti.
Nakon nekog vremena sve nenormalno postaje normalno .
Nazire se ponekad sunce kroz gustu maglu pa izazove znatiželju i poriv da treba nekako zrake sunca osjetiti na vlastitoj koži.
Ali sunce? Sunce ne vidi nitko više, osim neprilagođenih pojedinaca koji poput zombija bježe ka zabranjenom mjestu gdje sunce topi maglu.
Zakipe ponekad na tom mjestu, rastope se doslovno. Plaše djecu s njima.
Nitko doduše nikada nije vidio nit jednog rastopljenog zombija, ali u strahu su velike oči!
Kada ste dovoljno blizu vlažnim i tamnim zidovima ulica možete pročitati parole:
Gledati uvijek u zemlju nikako u nebo! Gledati svoja a ne tuđa posla! Strpljen spašen! Zasjat će i nama jednom sunce!
Poput psihološkog trika.
Oni je vide iako je nema.
Uvjetovani strah od magle stvara maglu u njihovim glavama, a oči vide fatamorganu.
Oslijepit ćete ako se jednom raziđe dugogodišnja magla! Sunce će vam spržiti oči!
Na zamagljenom prozoru prstom nacrtajte sunce sve dok čekate pravo.
Plaše vas? Nema veze i umjetno sunce je sunce.
Ima jedna zemlja u kojoj je neprestano magla .
Ima jedna zemlja u kojoj je neprestano mrak.
Ima jedna zemlja u kojoj je neprestano rat.
Ima i onih drugih zemalja, svijetlih, osunčanih, mirnih i toplih.
Za utjehu, većina živi u magli i što je najgore, strah ih je da se magla ne digne.
Zemlja u magli, magla u zemlji, sa suncem ili bez…
Bitno je da nije u glavi.