piše: Esad Redža
Najgore što vam se može dogoditi u vašem okruženju je da vas bližnji pa onda susjedi proglase dobrom, mirnom, te pristojnom osobom.
Nikada to neće progovoriti u vašoj blizini. Ne, nikada to neće doprijeti do vaših ušiju. No, ne daj bože neke tragedije koja će vas zadesiti, sve baš sve će te doznati iz lokalnih medija o sebi.
Vaš tihi normalni život osvanut će na nekoj naslovnici, a sve to pročitano o sebi oni su rekli njima.
Vaš unutarnji život, vaš, samo vaš svijet oni ne vide ali ono što vide postaje relevantno. Ako se desi neko zlo onda oni glasni i bahati nekako postaju amnestirani od javnosti, jer o njima se već odavno sve zna.
Samo je bilo pitanje vremena kada će se zlo desiti.
Uvijek su enigma bili tihi, samozatajni “dobri”ljudi koji preko noći postanu zvijeri. Mediji se uvijek oslanjaju na svjedočanstva susjeda, iako svi dobro znamo da se razina komunikacije svodi na DOBAR DAN-DOVIĐENJA.
Oni su tu najbliži i trebali bi zato sve bolje znati od drugih.
Sve je više istreniranih normalnosti. Problemi se gužvaju kao list papira, stišću se u oznojenoj šaci – čitaj, duši.
Otuđenje uzima danak. Sve više” normalnih” pada u očaj.
Osnovni bonton, ako je zadovoljen, čini vas prihvatljivim članom društva. Kada vas susjed pita: “Kako ste?”, automatski odgovarate: “Dobro, a Vi ?”
Ako slučajno kažete da ste loše već ste pod lupom dežurnih koji vire i slušaju kroz odškrinute rolete, a takvih uvijek u susjedstvu ima.
Dakle, u vašem je interesu lagati. Laž danas pokriva sve.
Sada na sve dodajte famozno “novo normalno “, ovo pandemijsko normalno. Ovo gore navedeno, staro normalno koje uopće nije normalno, zamijenilo je novo normalno koje isto tako nije normalno.
Trening za novo normalno još je u tijeku i teško pada pogotovo onima koji nisu izgužvali do kraja oznojenu dušu.
Na fasadi moje zgrade osvanuo je danas grafit: “Da li je ikada bilo normalno?”