piše: Dražen Radman
Sinoć sam gledao emisiju ‘Provjereno’ i prilog o splitskom slučaju pedofilije u samostanu sv. Frane.
Obuzela me golema tuga zbog strahota koje su, po svemu sudeći, počinjene nad nedužnom djecom.
Obuzela me i mučnina zbog pomisli da su ljudi, koji su trebali biti oličenje dobrote, morala i duhovnosti, zapravo izigrali ukazano povjerenje, iskoristili ga na najgrublji mogući način.
KRIMEN ZATAŠKAVANJA
U posljednje vrijeme često čujem kako te grozne pošasti ima posvuda, u gotovo svim strukturama društva. Da, ima, znam to. I znam da je svaki oblik pedofilije užasan, ma od koga dolazio, iz kojeg god miljea, bilo iz vjerskog ili svjetovnog.
Ali, ono što čovjeka ostavlja dodatno osupnutim jest nevjerojatna pojava zataškavanja takvih zločina od strane onih koji su o tome sve znali, a nisu prijavili i poduzeli sve da se počinitelj što prije odmakne od djece. I da odgovara pred civilnim vlastima.
Pogotovo je strašno ako su zataškavali ljudi koji su trebali predstavljati ili koji (još uvijek) predstavljaju Boga. Jer bol žrtava i danas vapi do Neba, a jeza bolnog iskustva i danas ih prati i prožima.
Stoga, u ovom pogledu, valja jednostavno reći da nedostatak savjesti i šutnja ‘pokrovitelja’ ne dolazi od Boga, nego ravno iz srca Podzemlja. Da, iz srca Podzemlja. Jer ne može čovjek, ako je prožet Duhom Božjim, činiti takvo što godinama i time svjesno generirati nove neopisive boli kod djece u njihovoj najosjetljivijoj dobi.
IZIGRANI OD LJUDI NAJVEĆEG POVJERENJA
Možda nam treba vremena da prihvatimo mogućnost kako su nas neki ljudi, neke duhovne vođe i autoriteti doista grubo izdali i kako nas, zbog svoje moći i utjecaja, svjesno nastavljaju i dalje obmanjivati i lagati, računajući na pasivnost i lakovjernost svoga stada.
S druge strane, sve više ljudi se, polako budi iz ‘zimskog sna’. Sve više ljudi uočava da je nešto trulo u samim ‘strukturama’ i da u svemu tome postoji određena organiziranost, tj. međusobna podrška u ‘pokrivanju’.
Ako je to zaista tako, onda ne bismo trebali razmišljati o tome kako ‘nitko nije savršen’, nego o tome kako godinama nije dolazilo do priznanja, isprike, pokajanja, kao i prihvaćanja zaslužene kazne. Onda se doista ne radi o ‘slabosti’ koja se, eto, ‘svugdje događa’, nego o vrlo konkretnim krimenima koji nadilaze crkvenu ingerenciju.
NE UZIMATI PRAVDU U SVOJE RUKE
S druge strane, čitam o postavljenim plakatima protiv konkretnog fratra. To već upućuje na osvetu. I na linč. Znakovito. I razumljivo. Jer, mnogi ljudi razmišljaju ovako: “Kad institucije ne rade svoj posao, radit ćemo ga mi”.
Ipak, ma koliko čovjeku svašta dođe napamet, i makar se radilo o njegovom djetetu, osveta i linč ne smije biti ‘rješenje’. Kao vjernik, potpuno sam, naime, uvjeren, ako kojim slučajem ne dođe do zemaljske pravde (zbog umrežene korumpiranosti i pokvarenosti) doći će, svakako, do one druge, trajnije i strašnije pravde.
POSTOJI SAMO JEDAN IZLAZ
Kako god okrenuli, držim da konkretni sudionici u ovoj ‘priči’ ili sličnim ‘pričama’, imaju samo jedan izlaz. Zove se – iskreno (javno) priznanje i pokajanje. I prihvaćanje zemaljske kazne. Vrlo uzak put, ali nema druge čovjeku, ma koliko ‘velik’ ili ‘visok’ bio u očima naroda. Ili u svojim očima. Da, vrlo uzak, ali jedino mogući put za one kojima je iole stalo izbjeći vječnu propast.
Pretpostavljam da će ovo čitati barem 10-ak ljudi koji znaju sve, ne samo o ovom slučaju. Možda neka od žrtava, možda neki roditelj, možda brat, sestra ili neki rođak, možda neko visoko crkveno lice, svećenik ili prijatelj svećenika…
Takvima bih želio reći nešto. Ovo nije vrijeme za šutnju. Ovo nije vrijeme za ‘omertu’. Ako se zlo dogodilo, ako se događa, ako se podržava(lo) i podgrijava(lo), ako se štiti(lo) i tako zbiva(lo) na drugim mjestima nad drugim dječacima (i djevojčicama), onda je doista vrijeme za – reći istinu.
Jer oduzeti su i uništeni brojni životi. Mnogi su, trajno onesposobljeni, obilježeni i istraumatizirani, skrenuli u poroke ili depresiju. Mnogi su na tabletama i jedva, ‘na škrge dišu’. Vegetiraju godinama (desetljećima) nakon bolnih događaja iz rane mladosti.
UČINITI POTEZ ŽIVOTA
Htio bih ti, ako smijem, reći da ne možeš (više) stajati po strani. Da ne možeš više opravdavati. I ne možeš više potiskivati. Shvaćaš li da sada već nije u pitanju tvoj ugled, tvoj posao ili tvoja titula. Sada je već u pitanju i sama sudbina tvoje duše.
Htio bih, zapravo, reći da ponekad čovjek mora učiniti ono što nije nimalo lako, ali je duboko ispravno. Da, ponekad moramo učiniti iskorak koji nije siguran i nije uopće ‘posut ružama’. Ali, puno je gore ne učiniti ništa. Puno je gore ostati u svojoj spilji i umrijeti polagano, ali sigurno. I biti posut ‘prahom i pepelom’, sa spoznajom da nisi bio čovjek jer nisi progovorio kada si trebao. Jer nisi učinio ništa da, eto, spasiš barem jedan jedini život.
S tvojim iskazom ovaj svijet je mogao imati barem jedan ili dva dječja krika manje. Ali nije. Štoviše, zbog tebe se i umnožio taj broj. Zbog tvoje šutnje i tvog kukavičluka. Zbog tvoje svjesne odluke da prikriješ ono što normalan čovjek ne smije prikriti.
JOŠ NIJE KASNO…
Ipak, siguran sam da još nije kasno da se trgneš. Da se pogledaš u zrcalo. Da staneš, možda prvi put kako treba, pred Boga. I doneseš odluku koja je jedina ispravna.
Nitko od nas, grješnih ljudi, neće jednog dana odgovarati ni pred čovjekom ni pred nekom ‘institucijom’. Nećemo moći reći: “I drugi su tako.” Ili:: “Morao sam tako. Rekli su mi tako…” Nismo morali. Svatko će odgovarati sam pred svojim Stvoriteljem. Tada neće biti baš ništa važno osim – Istine. I što sam učinio s njom.
Na koncu, iskreno, neka te Bog blagoslovi i ohrabri učiniti možda i najbolji potez svog dosadašnjeg života! Pa neka bude što ima biti. Uvjeren sam, nećeš biti sam. Držim, naime, da ima još onih koji neće ostati zgrčeni i šćućureni poput roba u blatnom rovu. Uostalom, sve je bolje od ovoga sada.
Split, 11. svibnja 2018.