Iz pisma Verice Jačmenica Jazbec, dr. med., naše suradnice u rubrici EDUKACIJA RODITELJA
Draga gospođo Breljak! Ovih dana intenzivno mislim na Vas. Danas čitam na vašoj stranici članak Dražena Radmana o aferi pedofilije u Splitu i koji me upravo potaknuo da Vam se javim.
Sigurno ste u tijeku i da pratite kako ovdje u Hrvatskoj sve bruji o skandalu u samostanu franjevaca konventualaca u Splitu. Jučer je na Bitno. net objavljen opširan i iscrpan intervju s p. Josipom Blaževićem, provincijalom te družbe. On je rekao jednu silno znakovitu rečenicu koja je naravno istinita: Kandidati koji nam dolaze u svećeničke ili redovničke zajednice dolaze iz svojih obitelji.
Nad tom rečenicom se valja zamisliti. I ja sam se duboko zamislila kada sam prije nekoliko godina susrela situaciju incesta u jednoj meni poznatoj obitelji. Majka je za to gnjusno zlo znala, ali nije reagirala!!! To je najveća katastrofa: nereagiranje!!!
U jednom od komentara na spomenuti članak, ispod intervjua sa p. Blaževićem u Bitno. net jedan čitatelj se OPRAVDANO čudi kako to da nitko u toj relativno maloj zajednici fratara u Splitu godinama ništa nije posumnjao. Svi mi koji smo tijekom života radili u bilo kakvoj konsolidiranoj ekipi (kao npr. moj tim u bolnici u kojoj sam radila) poznavali smo u dušu jedan drugoga, znali mane i vrline, dobre i loše sklonosti.
Neka mi nitko ne kaže da s nekim živi pod istim krovom deset ili više godina i da ništa ne zna o svom kolegi ili sustanaru s kojim živi i stalno se susreće. Hvala Vam što ste baš u ovoj situaciji objavili moj prilog kako s djecom razgovarati o seksualnosti.
Vi imate kod sebe moj tekst s naslovom INCEST. Molim Vas objavite ga! Prodrmajte malo ljude s tom temom!!! Činjenica je da incesta ima svuda: i kod siromašnih i kod bogatih i kod obrazovanih i kod primitivnih. Ima ga sve više! Ako se na incest šuti, šutjet će se kasnije i na pedofiliju. Šutnja o tome jednako je veliko zlo kao i sam grozan čin zlostavljanja djeteta.
Pozdravljam Vas srdačno. Verica Jačmenica
Šutnja o tom zlu nad nemoćnom djecom nije samo prikrivanje. Znati, a ne reagirati znači suučesništvo. Mnogo je edukacije potrebno našem društvu, mnogo otvorenih razgovora, jer se ljudi moraju naviknuti da nema mjesta stidu govoriti o problemu. Tek javna osuda može pomoći da se društvo senzibilizira i suprotstavi toj strahoti.