Mirko Popović
u obrisima genovske noći
razgovaram s crvenokosom
nad našim pokretima osmijesima
riječima grimasama
i inim gestikulacijama
milijun zvijezda smiješi se
na Zemljinoj putanji zori
sudbina buduće romanse
koja se razlijeva
po dječakovom licu
dok nas gleda sa slike
nepoznatog autora kao što čitatelja
in perpetuum gledaju riječi
jedan bljesak tijela je dovoljan
da preko stvarnog probudimo
sliku dječakovu
koju baš ništa ne zanima
ni genovska zlatna panorama
na kojoj su zalasci sunca žal
za Nepojmljivim
ni šum velikih valova
što šapću i umiru ližući stepenice
našega hotela
ližući kolijevku zemlje
i šumor naših zagrljaja
dok trajno jesmo
čudotvoran usklik