Uz 500. rođendan Marulićeve “Judite”
(Napomena: Tekst pisma sročen je za mrežnu knjigu Marul i njegova Godina koju točno 13. kolovoza 2021. objavljuje Društva profesora hrvatskoga jezika)
Iz osobnog kuta
piše: Sanja Miloloža, prof.
Dragi šjor Marule,
pišem Ti ovo pismo (u Zagrebu, 4. kolovoza 2021., op.u.) nadajući se da ćeš, u nedostatku vremeplova i ikakve druge slične napravice, ipak razumjeti moju potrebu za komunikacijom iako ne dijelimo isto fizičko vrijeme, a možda ove retke pročitaju i oni koji još uvijek postoje u ovoj fizičkoj dimenziji s dovoljno moralne strukture čuti poruku.
Marule moj, imam silnu potrebu podijeliti s Tobom ono što mi je na srcu i duši. Kao prvo, htjela bih Ti reći da se ove godine u tvojoj Hrvatskoj (mnogo je nasilnika pokušavalo zauzeti hrvatski prostor tijekom pola tisućljeća, ali izborili su hrvatski branitelji samostalnu državu, sutra je obljetnica Oluje!) i ovome ludom svijetu rađaju okolnosti i zbivaju događaji koji bi Tebi, mudra i sveta glavo, bili potpuno nezamislivi.
Tehnički smo evoluirali, duhovno stagnirali. I sad, nećeš vjerovati, u toj životnoj papazjaniji zasićenoj i zaluđenoj računalnom tehnologijom i videoigrama, šačica je ljudi uspjela na „višu instancu“ proturiti ideju da bi se morala proslaviti 500. obljetnica tvojega prvog autorskog tiskanog svjetovnog djela na hrvatskoj čakavici. Bio si svjestan, još tada, prije pola tisućljeća, da si ti naš hrvatski Dante, čega, nažalost, nije bilo svjesno naše Ministarstvo kulture. Ali jest Agencija za odgoj i obrazovanje koja je najavila čak i da ćeš ipak dobiti i svoju spomen-marku (nas su, DPHJ, odbili jer je bilo prekasno (za obljetničke se marke treba dogovorati najmanje dvije godine unaprijed), ali politika čini svoje). Ipak smo uspjeli i 9. travnja Hrvatski je sabor proglasio Tvoju Godinu od 22. IV. 2021. do 22. IV. 2022. I bolje mu je, ta Slovenci su gotovo u deliriju proglasili Cankarevu godinu, a kod njega je u pitanju samo 1 X 100, a kod tebe 5 x 100! Ipak, Slovenija i Hrvatska dvije su različite priče po mnogo čemu.
U jeku smo Olimpijskih igara pa mi padaju na pamet sportske analogije. Oni, recimo, imaju fenomenalnog Luku Dončića u košarci, kao što smo mi nekad imali fenomenalnog Dražena Petrovića, ali nemaju fenomenalnu braću Sinković u veslanju… O tenisu da i ne govorim, Pavić/Mektić olimpijsko zlato nakon osvojenog Wimbledona, Dodig/Čilić olimpijsko srebro… Matea Jelić zlato u taekwondou, Tin Srbić atletsko srebro na preči, Damir Martin veslačka bronca u samcu, Toni Kanaet, opet taekwondo, bronca… To je sport, a naš sport, osobito ono što nije nogomet, jako ovisi o državnoj potpori.
Za državne je potpore potrebna politika, a politika je gadna stvar, svaka, pa i politika kulture, vatromet taština pojedinaca koji ti nisu dostojni odriješiti obuću, štoviše, koji nisu dostojni da s najvećim od ljudi rođenim uopće uđu u usporedbu, kao što se ni TI, Oče Hrvatske Književnosti, ne možeš mjeriti s Nemjerljivim. No ti si, za razliku od njih, dobra i ponizna srca toga bio svjestan, a oni…
Ne, ne želim zapravo o njima (rekao bi tvoj renesansni dubrovački drug: o ljudima nahvao) pričati. Želim ti skrenuti pozornost na nešto drugo: neobična poklapanja zbog kojih sam povezana s tobom. Dakako, ponajprije, ima i onih koja nisu neobična: profesorica sam hrvatskoga jezika i književnosti, a Ti si Otac Hrvatske Književnosti. Ti bijaše istinski vjernik, i ja sam. Imao si dar pisanja, a i meni je dano da znam s riječima, i da ih ljubim, i poštujem. Volio si ljude, i ja ih volim. Želio si dobro svojoj Hrvatskoj, i ja joj želim dobro i napredak. Ima tih poveznica na površini, zar ne? Ali, Marule moj, dakako da se autorica ovih redaka niti želi niti može natjecati s hrvatskim velikanom koji je deklarativni ponos nacije, čiji portret stoji na 500 kuna (ne znam što će sada biti s tvojim likom kad nam uvedu euro, nisam baš upućena….), čijim imenom su ovjenčane mnoge obrazovne hrvatske ustanove, književni časopis… Što te zasmetalo? Deklarativni? Ah, oprosti, ali mogu objasniti.
Moj šjor Marule, de facto samo šačica entuzijasta i dalje vjeruje da se Tvoja riječ treba interpretirati u današnje vrijeme i da te interpretacije mogu imati utjecaja na oblikovanje mladih osoba. Ili, i da to može imati bilo kakva utjecaja na naš život. Živimo u okrutnu vremenu tehnološkoga pseudorazvitka gdje je gotovo sramota reći da imaš prirodnu obitelj koju čine otac, majka i djeca, gdje je potpuno demode okretati se mudroj prošlosti jer imamo svijetlu nevinu elektroniku budućnosti u kojoj ćemo hrliti popravljati svoje staračko tijelo biomehanikom u stalnom bijegu od starosti i smrti, u kojoj ćemo širiti svoje vidike bivajući 24 sata online, srastajući s world wide webom, i u kojoj ćemo monstruozno zaboraviti što znači prirodni čovjek. Neshvatljivom se brzinom razvija tehnologija, a još je neshvatljivija brzina zaborava tko smo, što smo, odakle smo i zašto na ovome svijetu. Biti čovjek čovjeku, amice, ne lupus. Voljeti drugoga. Činiti dobro drugomu. Oprostiti drugomu. Smijati se s drugim. Graditi s drugim. Pjevati s drugim. Plesati s drugim. Uvijek iznova iskreno razgovarati s drugim, istinski komunicirati… Bojim se, moj šjor Marule, da će ovaj svijet pun grubih slika i modernika nepovratno pasti u ambis vlastitoga bešćutnog hedonizma i konzumerizma, da će nam uskoro naplaćivati i zrak, i vodu, i gledanje u zvijezde. I da će se većina duša razdušiti.
Godina Marka Marulića i njezin vrhunac pada na petak trinaesti. Praznovjerna nisam, ali poklapanja sam svjesna. Meni će to biti dan crn poput zemlje ispod koje spava moja četvrtstoljetna kći. Vidiš, Tvoja je ljepotica Judita doživjela 105 godina, a moja Iva gotovo 80 godina manje. Na Badnjak bi imala 26. Tvoja ljepotica Judita objavljena je kao renesansni ep 13. kolovoza 1521., a moje je dijete umrlo točno 499 godina kasnije: na 500. obljetnicu rođenja tvoje Judite prva je obljetnica smrti Moje Ive. Ti si se rodio 18. kolovoza, a moja je kći pokopana na Miroševcu 18. kolovoza. Ti si autor Judite zbog koje se moja petnaestogodišnja Iva s jednom nespremnom profesoricom hrvatskoga jezika u srednjoj školi (kolegica je uletjela na zamjenu iz drugoga područja iako je diplomirala kroatistiku, no nije radila u struci) – prepirala – rekavši da nije istina da Judita ima pet pjevanja, kako im je dotična kolegica rekla, štoviše, izdiktirala. Bila je to zapravo jedna od onih ivastih situacija. Pomalo bizarnih, iz kojih bi moje dijete redovito izlazilo kao pobjednik.
„Profesorice, jeste li sigurni da Judita ima pet pjevanja? Malo mi je to neobično.“
„?“
„Mama mi je rekla da ih mora biti šest, renesansno je djelo, skladno, tri pjevanja nasuprot trima pjevanjima…“
„A tvoja mama kao zna? Tko je tu profesor? Je li ona profesorica hrvatskoga jezika?!“
„Zapravo, jest.“
Od toga dana kolegica koju neću imenovati da zaštitim joj obraz, ali čije sam riječi morala iznijeti kako bih objasnila onu deklarativnost otprije, moj šjor Marule, od toga je dana moja Iva često bila prozivana da ona „objasni“, a kad bi se radilo neko novo gradivo, neizostavno je bilo „Je li tako, Iva?“.
Iva nije bila sretna s tom pozicijom, ali se hrabro s njom nosila. Njezini su joj razredni kolege često govorili da im je ona „bolja profa od profe“. Ipak, odahnula je kad joj se vratila njezina profesorica.
Ta crtica iz života moga djeteta, moj šjor Marule, pokazuje da u našem obrazovnom sustavu ni oni koji bi trebali disati s tvojom hrabrom junakinjom, to ne čine. Kako će onda učenici? Je li uistinu problem u tome da si ti djeci dosadan i predalek ili je ipak problem u pristupu? Ja u vezi s tim pitanjem zapravo nemam nikakvih dvojba. Sigurna sam da se gotovo svaki sadržaj može djeci približiti, a značenje Oca Hrvatske Književnosti i objavljivanje prvog hrvatskog književnog djela prije 500 godina – i mora. Recimo, da su prilike drukčije, da epidemija COVIDA-19 više ne prijeti, ja bih svoje zagrebačke učenike povela na višednevnu terensku nastavu u tvoj rodni Split, odvela bih ih u franjevačku crkvu do tvojega groba, a zatim na izložbu Judita 500 u Staru gradsku vijećnicu. Da su prilike drukčije, prošetali bismo se tvojim stazama uz gospođu koja glumi tvoju sestru Biru, sestru samostanku kojoj si pisao djela i s kojom si bio snažno povezan, pokušali bismo in situ pokazati tko je to Marko Marulić, „onaj lik s 500 kuna“…
Marule moj, ne cijenimo mi dovoljno ono što imamo. Nismo zahvalni. Umjesto da se s drugima nadopunjujemo u zajedništvu, mi se uspoređujemo i razdjeljujemo. Umjesto da među nama vlada razumijevanje i radost, na djelu je zaviđanje i malodušnost. Umjesto da se ponosimo svojim naslijeđem, mi ga prešućujemo u ime globalizma i lažnog kozmopolitizma. Što znači biti građaninom svijeta ako ne znaš biti prvo građanin svojega grada, gradske četvrti, ulice i zgrade ili kuće u kojoj živiš? Deklarativnost, moj šjor Marule. Sve nešto de iure, a de facto…
Reći će neki da sam možda glupi idealist, ali ja uvijek vjerujem da ima nade, slabašna ali ipak nesalomljiva siročića s dna Pandorine kutije. Živimo u Republici Hrvatskoj. Eto je pomaknuta olimpijska godina pa nas pere i zanos na sportskim krilima zasad osam medalja (tri zlata, tri srebra, dvije bronce, svaka čast sportašima!) Olimpijskih igara u Tokyju, a što je baš ohrabrujuće, naši mladi informatičari nižu sjajne uspjehe na informatičkim olimpijskim igrama. Bilo bi krasno kad bi te uspjehe pratio i uspjeh naših učenika na PISA testovima, ali na tome treba još mnogo raditi. Dum spiro spero. Ona šačica entuzijasta s početka mojega pisma može zapaliti iskru koja može zapaliti unutarnji zanos naših građana svih profila, ne samo učenika nego i izvan školskog konteksta. Održani su brojni važni znanstveni i stručni skupovi u Tvoju čast, Muzej grada Splita i Marulianum realizirali su izvrsne projekte, Dalibor Popovič stvorio je animirani film; Društvo profesora hrvatskoga jezika, pošto je iniciralo proglašenje 2021. Godinom Marka Marulića, sad organizira i veliki hrvatski školski natječaj u nekoliko kategorija, a ja ti kažem da se najviše veselim onoj kategoriji 500 sekundi za Marula – kategoriji igranoga i/ili dokumentarnoga, pa čak i animiranoga filma. Sigurna sam da će DPHJ potaknuti mnoge dobre stvari, kao što sam sigurna da će se mnogi vrijedni događaji i djela stvoriti i izvan DPHJ-a u ime Godine Marka Marulića.
Tek ovo, da se slučajno Tvoja Godina i 500. obljetnica prvotiska Judite nisu poklopile s prvom godinom mojega života bez mojega djeteta, možda bih imala snage i za sportsko-rekreacijsko-književne susrete koje sam zamislila, kao što su čitanje Judite i pjesama o hrabrim ženama na 500 Horvatovih stuba na Medvednici, ili posebne memorijalne štafete 5 X 100 za Marula koje smo trebali realizirati u suradnji s Hrvatskim atletskim savezom i školama (nu, možda to još stignemo do kraja Tvoje godine).
To su bile, moj šjor Marule, moje ideje, nažalost nerealizirane, ali napisala sam ti i stihove koje je uglazbio moj prijatelj Marko Jašek za dječji zbor, a kojima se povezujemo s Godinom čitanja (nevjerojatno je kakav je to nepotrebni antagonizam nastao između Godine čitanja i Godine Marka Marulića! Naravno da bi svaka godina trebala biti Godina čitanja, a Godina Marka Marulića u čast petstote obljetnice Judite samo je jednom!) – Da se čita Lipa Judita od Splita! (Usput, nevjerojatno je da se na televiziji pojavljuju spotovi u vezi s Godinom čitanja, a da NEMA nigdje naznaka da je to i Tvoja Godina! Gdje nam je svijest o hrvatskome nacionalnom identitetu, odnosno, kako bi je uopće moglo biti bez Oca Hrvatske Književnosti?!?)
Ja sam za: da se čita Marulić. Da se čita Biblija, pa Marulić. Onda i sve ono što s Marulićem korespondira, koje se na Marulića naslanja, koje se Marulićem nadahnjuje. I, dakako, za kraj, kao višnjica na šlag, da se pročita i koja stihotvorina mojega omiljenog pjesnika Svena Adama Ewina. On Ti je, poznati anonimac čiji se pseudonim nalazi i na grafitima (definitivno je ušao u urbanu kulturu), posvetio svoje stihove i dva veesa. Tvoja je vrijednost uzglobljena u kanon, a kanon treba znati i čuvati kao kapljicu rose na dlanu (što god pričali oni „gurači“ najnovije popularne književne produkcije). Što se Svena tiče, iako ga neki isfrustrirano kude zamjerajući mu prepotenciju, ne bojim se ja, prepoznat ćeš Ti koliko u Svenovoj poeziji ima ljepote, duše, znanja i igre: toliko da bi, sasvim sam sigurna, i Ti kao Otac Hrvatske Književnosti bio ponosan na to svoje pjesničko čukun-čukun-čukun-čukun-čukun-čukun unuče. Prepoznat ćeš Ti da je on istinski novi kanon u versilištu. I to ne samo liceknjižnom (a bolje i liceknjižnom nego licemjernom, zar ne?).
E, moj šjor Marule, nakon Svenovih stihova, što bih Ti zapravo ja još mogla reći? Osim, sretna Ti Tvoja godina, Oče Hrvatske Beletristike, i hvala Ti što si nam dao Juditu. Trudit ćemo se (ona šačica entuzijasta) razgovarati s djecom i oživiti ponovno Tvoje riječi čije su vrijednosti danteovski univerzalne. I, dakako, ova je obljetnička knjižica mali darak Tebi, Tvojoj Juditi, ali i svim čitateljima koji će se iz ove knjižice nadahnjivati, ponajprije tekstovima dr. sc. Srećka Listeša, dr. sc. Nikole Petkovića i pjesmama Svena Adama Ewina, ali možda i ovim pismom koje je nastalo kao ocrt životne priče jedne profesorice hrvatskoga jezika, koja unatoč gubitku voljenoga djeteta, i dalje voli svoje učenike i želi da poirotovski upotrebljavaju svoje male sive stanice kritički promišljajući i o Juditi Marka Marulića u Godini Marka Marulića i – Godini čitanja.
Na kraju, nekoliko napomena u vezi s Krležinim poimanjem Marulića. Nije Te on razumio, moj Marule, niti je poznavao tvoju dubinu, niti je priznavao istinu tvoje kristolikosti. Kad si svjestan da Bog oko tebe šimićevski sja, treperi, miriše i šušti, da Bog u tebi stanuje i da si ti njegov živi titravi hram i produžena ruka svjetlosti, onda spoznaješ svoju svrhu, kao što si Ti to najbolje znao. Nije to natražnjaštvo, ni neukost, ni zatucanost nego, naprotiv, veličina spoznaje da je sve u našem svemiru i svim ostalim svemirima (koji tek čekaju biti otkriveni) mnogostruko povezano u zlatnome rezu autora nad autorima kojemu nitko od stvorenja nije dostojan odriješiti remenje na obući.
Nije, ipak, čak ni taj veliki Krleža čija bi enciklopedijskost itekako bila na kušnji da je živio u 21. stoljeću (uostalom, krležolozi ne mogu ne nailaziti na istine koje Krleža nije znao obuhvatiti ili podatke koji jednostavno nisu bili točni), čak ni taj veliki Krleža kojemu se klanja još uvijek kanonska povijest hrvatske književnosti – i to u mnogočemu s pravom, ali ipak ne u svemu, taj u literaturi toliko sućutan i pun ljubavi za maloga anonimnog čovjeka raznesena povijesnim vihorima, a u stvarnim međuljudskim kontaktima katkad toliko bešćutan i prepotentan čovjek koji, usput, nije imao djece (jer svatko može napraviti dijete, ajde ti napravi kišobran!) i koji se nije libio svoje suradnike zvati svakakvim imenima vrijeđajući njihovo osobno dostojanstvo, taj Krleža dakle ipak nije uvijek u negativnome kontekstu govorio o Tebi (jako ga je smetala tvoja oslonjenost na Krista i čini mi se da bi o Tebi mnogo ljepše mislio i pisao da tvoje duboke veze s Gospodinom i Njegovom Crkvom nije bilo). Istražio je to kolega Davor Balić u svojemu radu iz 2016. godine čijim ću izdvojenim zapisima završiti: u 2021. godini 21 zapis Krleže o Maruliću.
Najvažniji Krležini iskazi o Maruliću i njegovu stvaralaštvu
Istražio: Davor Balić
1. Počevši još »od Marulića«, svi naši kulturni napori redovito su se, poput protagonista u Wiesnerovoj pjesmi Kupac čarobnih krijesnica, namjerili na »lakat prolaznika«, koji je te napore »zdrobio« već u njihovu nastajanju (»Lirika Ljube Wiesnera«, 1926);
2. Marulić je, uz Gundulića, Mažuranića, Preradovića i Nazora, spomenik »naše knjige« ili klasik hrvatske književnosti (»Zašto je Vladimir Nazor umirovljen?«, 1926);
3. Marulićev opus je tijekom druge polovice 19. stoljeća sagledavan »u romantičnom kultu«, zbog čega je smatran jednim od onih koji su pridonijeli prepoznavanju, a potom i iskazivanju hrvatske nacionalne svijesti (»Teze za jednu diskusiju«, 1935);
4. Marulić je jedan od pisaca koji su zaslužni za utemeljenje književnosti napisane »čistim narodnim govorom« (»Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu«, 1937);
5. Marulić spada u »deset-petnaest« najblistavijih imena »naše književne historije« (»Svrha Pečata i o njojzi besjeda«, 1939);
6. Marulić je jedan od utemeljitelja hrvatske književnosti i hrvatskog jezika (»Djetinjstvo u Agramu godine 1902–3«, 1942);
7. Zbog svojih pjesničkih ostvarenja, Marulić je jedan od značajnijih predstavnika »naše vlastite humanističke književnosti« (»O pojavi Jana Panonija«, 1942);
8. Marulićeva djela na latinskom i talijanskom jeziku još uvijek se »nitko do danas [do 1944. godine] nije sjetio da prevede na hrvatski« (»Illyricum sacrum«, 1944);
9. Marulić je bio mislilac koji »čitavog života koketirajući sa tonsurom, anticipira Bellarmina, prevodi Tomu Kempinskoga i svršava logično sa Juditom i Davidijadom«, a njegova »djela ‘De institutione bene vivendi per exempla sanctorum’ (1506) ‘Evangelistarium’ (1516) ‘De humilitate et gloria Christi’ (1519) samo su ideološka prolegomena za sintezu: Juditu!« (»O našem dramskom répertoireu«, 1948, sl. 6);
10. Marulića treba cijeniti »kao pjesnika i to jer je pisao narodnim jezikom slobodarskim«; o Maruliću se »može govoriti kao ‘o ocu naše lijepe književnosti’«; u Instituciji nema »nikakve visoke vrijednosti, a kolika je vrijednost tog djela to bi trebalo ispitati uspoređenjem slične popularno religiozne propagande onoga vremena u kome je Marulić djelovao kao kompilator« ([»Filipović Vladimir o Marku Maruliću«], rukopis, 1950);
11. Marulićev opus uvelike je obilježila i antiturska problematika (»O nekim problemima Enciklopedije«, 1952);
12. Da je hrvatski jezik »bogat i elementarno veličanstven«, zasluga je i Marulićevih djela (marginalija »Hrvati, književnost od XVIII-XX st.«, oko 1960);
13. Marulić je bio jedan od pisaca koji su u svojim djelima poticali na otpor prema »mnogobrojnim inostranim zavojevačima«, posebice na »borbu protivu osmanlijskog polumjeseca«, čime je upozorio na opasnosti koje prijete »hrvatskoj narodnoj supstanci« (marginalija »Poetska publicistika. [Ad ‘Hrvati, publicistika’]«, oko 1960);
14. »Utjecaj humanističkog obrazovanja, uza sve Marulićevo poznavanje klasika i renesansnih pisaca nije ostavio u Marulićevom djelu dubljih tragova«; Marulić se »poetskim intenzitetom uzvisio iznad svoga vremena, a plastičnošću i sugestivnom muzikalnošću znače [Marulićevi stihovi] i iz današnje retrospektive znatno više od petstogodišnjeg književnog svjedočanstva« (marginalija »Marulić, Marko«, oko 1965);
15. O Maruliću valja govoriti »kao o kontrareformatoru« (dnevnički zapisi: »21. X 1967«); Marulić je jedan od pisaca zbog kojih je »naša ‘literatura’« imala i »kontrareformatorski period« (razgovor s Predragom Matvejevićem, 1969);
16. Marulićev opus osnažuje tvrdnju: »naši ljudi bili su zabrinuti kroz vjekove« (dnevnički zapisi: »21. I 1968«);
17. Marulić je jedan od pisaca koji su zaslužili da u Zagrebu imaju spomenik ili spomen-ploču (dnevnički zapisi: »13. V 1968«);
18. »Četiri stotine i pedeset godina je od smrti Marka Marulića, a u našoj kulturnoj javnosti ni riječi.« (razgovor s Enesom Čengićem i Dragutinom Rosandićem: »25. IX 1974.«);
19. Određenje hrvatskog identiteta zasnivalo se na književnom stvaralaštvu proizašlom i iz Marulićeva pera (dnevnički zapisi: »Šent Jurij 28/6. 1976.«);
20. Brojni hrvatski »državnici, generali, misionari, pjesnici, polihistori« nisu imali »pojma o svojoj zemlji«, pri čemu »nisu čuli« čak ni za Marulića (dnevnički zapisi: »[Šent Jurij] 19/8. [1977.]«);
21. U Marulićevim djelima Hrvati »su se zvali Arvati« (razgovor s Enesom Čengićem i Jožom Horvatom: »7. V 1981.«).403
Eto, moj šjor Marule, tako je ipak pozitivno govorio o Tebi i Krleža, a zaboravljen nisi ni danas. Red Danice s likom Marka Marulića odličje je Republike Hrvatske za izniman doprinos u kulturi (ovjenčani su njime i moji ljudi: Josip Silić, Radoslav Katičić, Josip Depolo, Tomislav Ladan, Vesna Parun, Anka Petričević, Ante Stamać, Rajmund Kupareo, Mirko Tomasović…), priznajemo te kao hrvatskoga velikana, mnoge škole i institucije nose Tvoje ime, imaš svoj časopis i cijelu znanost marulologiju koja i danas uporno dokazuje da je tvoj stvaralački genij neprocjenjiv.
Ipak smo proglasili Tvoju Godinu, ipak i naša ministrica kulture i medija, kako se činilo na 67. Splitskom ljetu Tebi posvećenome, mora priznati da je 2021. važna i zbog Judite (iako uporno ne priznaje Godinu Marka Marulića koju njezino ministarstvo nije poduprlo)… Ipak Te ni iz lektirnoga kanona nisu uspjeli izbaciti (uvelike zaslugom Srećka Listeša koji je vrištao na sve strane da dođemo k sebi i shvatimo SVOJE vrijednosti i značenje neprolazne kanonske svevremenosti u odnosu na prolaznu nekanonsku suvremenost), štoviše, dobio si film Judita 500 kao dar svoje knjižnice, i svoju novu poštansku marku (opet zaslužan Srećko Listeš koji je snimio fotografiju tvojega kipa na Tvojem splitskom trgu) i ipak možda još neko vrijeme možeš biti miran dok tvoje dalmatinsko more oplakuje splitsku rivu i svojim šumom obavija crkvu sv. Franje u kojoj, po svojoj izričitoj želji napisanoj u oporuci srpnja 1521., počivaš.
S najdubljim poštovanjem Tvoja Sanja Miloloža