MAJKA ILI MAĆEHA?

PUTOVANJA
piše: Nada Landeka
Život je život, bio on težak ili lak, bio posvećen običnim stvarima ili nekim važnim zadacima kao što su to politika i vlast.  U životu je u raznim situacijama neodvojivo jedno od drugog. Ne možemo odvojiti politiku od svakodnevice kad je politika postala ono što svakodnevno proživljavamo ili doživljavamo.
Na žalost, jedno utječe na drugo tj. politika na naše živote a naši životi na politiku i jedno i drugo vezani su neraskidivim lancima koji nas čvrsto vuku – ili naprijed ili u ponor, ali kamo god da vuku  mi smo na lancu i to je nesporna činjenica. A taj lanac sve više i jače, steže i guši.
Kroz ovo godina (mislim malo godina) koliko imamo uspjeli smo svašta proživjeti i preživjeti. Nekoliko vlada,  raspade država, stvaranje nove, ljepše države, naše….. države koja bi s obzirom da je naša i dugo već željena, trebala biti čuvana i mažena  poput djeteta koje rodi žena koja dugo vremena nije mogla zanijeti.
Jeste li ikad vidjeli s koliko ljubavi i pažnje takva majka brine i bdije nad svojim djetetom?
Naš bivši premijer Ivo Sanadar koji je s prijestolja vlasti otišao uz „Malo vitra“ govorio nam je da živi za Državu i da će sve snage uprijeti da ju stvori bogatijom, ljepšom, priznatom i poznatom.
I potrudio se!
Bogati jesmo, to je zasigurno.  Hrvatska broji veći broj milijunaša, samo se vaga malo poremetila pa na jednoj strani ima  bogatih milijunaša čije vile, jahte, slike, imanja vrijede milijarde, dok na drugoj strani imamo milijune siromaha koji nemaju što jesti i koji ne znaju što ih čeka sutra, kako napaltiti svoja potraživanja, kako se zaštititi od nefunkcioniranja pravne države, kako zaštititi svoj život, kako se izboriti za plaću, za školovanje svog djeteta.
Nije premijer omanuo niti u tome da nas učini poznatima.
Cijeli svijet već zna za Hrvatsku, malu zemlju s velikim postotkom kriminala i korupcije. Na svjetskoj tabeli smo u samom vrhu i to nam gotovo svi priznaju, a ni ekonomski status nije za zanemariti, jer svi smo zaduženi do grla, a najtraženiji proizvod u našoj državi trenutno je NOVAC.
Njega su izvezli, tj. godinama su ga izvozili u kamionima, torbama, kuferima, a nekad su ga i samo teleportirali. Oni su to dobro znali izvesti.
Nakon što je bivši premijer dugo vremena pratio vremensku situaciju čekajući „najpovoljniju vremensku prognozu i Malo vitra“ da bi mogao otploviti, odlučio nam je ostaviti Majku. Ženu koja je prije svega, kako sama kaže,  dobra i sposobna kuharica, vješt govornik, šarmantna, i hrabra. Hrabrost joj se mora priznati jer da bi se zasjelo na „vruću stolicu“ zaista moraš biti hrabar. Znati sve što ti je prethodnik radio, što je nesporno jer ne može se biti u istom loncu a ne biti jednako kuhan,  znati sve o svemu, biti supotpisnik dokumentacije, sudionik donošenja zajedničkih odluka,  a  svejedno se prihvatiti zadataka koje je joj je prethodnik  ostavio u nasljedstvo, to zaista mora imati neki svoj opravdan cilj i smisao, i ta pitanja su nas opravdano mučila kad je sadašnja premijerka prihvatila funkciju. Zašto? To pitanje se i danas još vrti u glavama mnogih? Zašto nam je Ivo ostavio Majku?
No i Majki ima svakakvih, i nisu sve mame – mame. Često  socijalne službe imaju zadatak da procijene da li majka ili otac kvalitetno skrbe o svom djetetu, da li dijete ima što za obući, za jesti, da li ga se redovno školuje, da li ga se zlostavlja, ili ga se sustavno zanemaruje.
Kad socijalni radnik načini zapisnik, tada donese Odluku – oduzeti roditeljima tj. majci ili ocu dijete i smjestiti ga na sigurno, kod udomitelja ili u dom za nezbrinutu djecu, a protiv onih koji nisu brinuli o djetetu podnose se prijave da bi isti odgovarali za nemar. Majka to dobro zna, jer je i ona sama sudjelovala pri izglasavanju tih zakona.
A što se događa sa djecom naše Majke tj. građanima Republike Hrvatske?
Tko se o njima brine ako su zlostavljani, ako su potlačeni, nemaju već mjesecima što jesti?
Kopanje po kontejnerima postala je tužna svakodnevnica i zamijenilo je second hand trgovine. Ljudi hodaju ulicama sa grčem na licu, na telefonske pozive odgovaraju oštrim glasom ili se javljaju sa strahom, poljoprivrednici su na rubu očaja, proizvođači gotovo da više i ne postoje osim pojedinaca koji su se uspjeli „snaći“.  Obrtništvo već odavno muku muči sa rješavanjem ovrha i plaćanjem režija, djeca bauljaju ulicama bez nade da će nakon završenog školovanja naći posao, bolesni umiru jer su im lijekovi uskraćeni a novca nemaju, a građani RH već godinama čekaju te famozne ekonomske promjene u sudstvu, u gospodarstvu, u ekonomiji, promjene u njihovim životima.
Istina, ima puno promjena, no nagore, ne nabolje, a kako nam je poznato, kamen kad ide nizbrdo on se ne zaustavlja, on jednostavno ruši sve pred sobom i uništava. I mi smo, tj. naš narod, na rubu uništenja.
Na nedavnom prosvjedu, branitelji su na govornici istaknuli da premijerka nije Majka, nego Maćeha. Odrasla sam uz maćehu, pa mi je dobro poznato što su pod tim mislisli. Svakodnevno se zaključavala ostava sa hladnjakom i hranom, kako za vrijeme dok je bila odsutna iz kuće ne bi netko od nas djece pojeo nešto bez njenog znanja. Iza zatvorenih vrata često je dolazilo do prepirki i znala nas je izvrijedjati, pa i istući, što nikad nismo smjeli glasno izreći, jer već sutra ne bismo imali što jesti, a za obući…. oblačili smo se takodjer u Crvenom križu ili Karitasu, jer je  njoj novac bio potreban za  njezine potrebe, za nas ga nikad nije bilo dovoljno.
Nedjeljom, ili blagdanom, išli smo u goste ili u Crkvu na misu. Tada bismo imali dozvolu obući najljepše odijelo, dotjerati se, pa čak i složiti si frizuru (kroz tjedan se nije smjelo ništa od toga), da bi  vanjski svijet vidio kako mi imamo dobru maćehu. Svi su klimali zadovoljno glavama, pozdravljali, divili se našoj vanjštini, lijepom odijelu, izgledu.
A naša duša je bila vrelo koje samo što nije prokuhalo.  Znatiželjnici su nas često znali pitati; „Kakva vam je maćeha?“  Tad bismo zbunjeni, ne znajući što odgovoriti da ne bismo prošli još gore, i ja i sestra u glas rekle: „Kao i sve druge maćehe, nije nas rodila i ne može biti kao majka!“.
Godine su prošle, i svaka godina je  na nama ostavila traga. Taj trag je i danas negdje duboko u nama i podsjeća nas na vrijeme, kad smo znali, da ako nećemo same promijeniti svoje živote, maćeha nam ih neće promijeniti jer ona ne može osjetiti ljubav kakvu bi osjetila majka. S tim se treba roditi, treba suosjećati,  treba imati u srcu, da bi se moglo razumjeti. Majka ne može dozvoliti da njeno dijete pati a da mu se ne obrati, da ga ne upita što mu je, da ga ne pokušava razumjeti pa i pomoći ako to može.
Zakon kaže da smo demokratska zemlja i da se u demokraciji poštuje volja naroda. Narod je svoju volju iskazao na više načina i kroz duže vrijeme. Internet portali puni su članaka nezadovoljnih građana i njihovih komentara, ulice su pune nezadovoljnika, prosjaka, nezaposlenih, djece bez budućnosti jer im je budućnost netko odavno već ukrao, prosvjednici su jasno iskazali svoje mišljenje. Pisale su se peticije, skupljali potpisi, a Maćeha sve to ne vidi.
Nije ni moja maćeha vidjela ništa od toga, nije osjetila da je puno bolje da ona ode, nego da o nama skrbi Centar za socijalnu skrb koji bi nakon dužeg vremena utvrdio da smo zanemareni. A i tko bi sad zbrinuo cijelu državu, osim nekog tko bi zaista srcem, ljubavlju,  i razumijevanjem prionuo na rješavanje svih problema i onaj tko s tim narodom suosjeća.
Ova Vlada to na žalost ne može. Nije mogla na početku vlasti, neće moći ni sada kad su problemi kulminirali.

Ako se poštuje volja naroda koji ih je izabrao na tu vlast, onda bi najpoštenije bilo prema tom istom narodu da na jedan lijep i kulturan način odstupe s vlasti  prije nego  dođemo u situaciju kad nam više ni intenzivna njega neće moći pomoći da se vratimo u život.