piše: Ruža Silađev
Ova fotografija je snimljena na blagdan Duhova 1944. g. u Sonti.
Na poleđini fotografije nevještim rukopisom piše: Duhovska uspomena, Eva Dikicina, Eva Dološova i Kata Kokina (nama s lijeva na desno).
Na fotografiji su zabilježeni samo nadimci njihovih obitelji, a nose prezimena: Eva Matin (Dikicina, 1929-2002), Eva Tolorić (Dološova, 1929-2003) i Kata Kuruc (Kokina, 1930-2004). Ovo su vrlo mlade djevojke u uzrastu od četrnaest i petnaest godina. Dotjerale su se u svečana ruha.
Na sebi imaju košulje (košuljce) od rebrastog pamučnog platna koje se zove srvijan. Košuljac je mogao biti ukrašen vezom u raznim bojama i perlama (pulama) u boji zlata ili srebra. Preko njega su obukle prslučiće (frosluke) od svile ili kašmira. Oni su opervaženi zlatnom ukrasnom trakom koja se zove port. Frosluk je u to vrijeme bio hit. Na njima su i svečane suknje od tanjeg ili debljeg kašmira ( delina ili kašmarina). Pripasale su kecelje koje su obično bile od atlas svile u raznim bojama na koje su utisnute (namolovane) šare ili cvjetovi u bojama koje su odskakale od boje pozadine (grumta) i opšivene finim, kupovnim čipkama. Takva pregača se zvala molovani pregač. Obule su svečane sandale.
Naime, Šokica je uz svečanu nošnju, a na
ročito u crkvu, uvijek nosila cipele, sandale ili papučice. Ljope, ručno pletena obuća se nosila na igranku, u korzo, u kino, i manje svečanije koje su bile svakidašnja obuća. Trend nošenja ljopa uz svečanu odjeću je započeo samoinicijativno sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Najsvečanije ruho, pulanku, Šokice iz Sonte su nosile samo u crkvu i drugi dan na Duhove (Dove), kada su vodile „Kraljice“. Inače i druga svečana odjeća koja se nosila u crkvu nerado je nošena na igranku i korzo. Ako se i nosila, onda se jako pazilo da se u takvom ruhu ne preznoji. Za igranku, šetnju i kino se po mogućnosti oblačilo drugo ruho.
Prve dvije djevojke (sa lijeve na desnu) su kosu zagladile preko glave, a na potiljku su je uplele u viticu i savile u elipsastu punđu ( kukulj od uva do uva). Treća djevojka Kata Kokina još nije stekla „status“ djevojke i shodno tome nosi „pletenice“. Začešljanu kosu, također preko glave je uplela u dvije vitice, podigla ih na tjeme i sastavila. Ona je još „divojčica“. Ima ili će te godine napuniti tek četrnaest godina.
U to vrijeme se nije mogla zamisliti ženska osoba bez minđuša, pa tako i ove mlade djevojke imaju u ušima minđuše (bočiće). Rupice za njih su izbušene par tjedana nakon rođenja, jer se smatralo da tada bol prolazi najbrže. Najcjenjeniji bočići su bili od zlata. Njih je rijetko tko nosio, samo oni najimućniji (mogučniji). Srebrne su nosili skoro svi, jer su bili dostupniji po cijeni. Obično kad je djevojka ostvarila svoju prvu zaradu od oca je dobila dopuštenje da sebi kupi minđuše od srebra ili zlata koje su bile daleko cjenjenije od onih koje je dobila na početku života. Danas nam izgleda čudno da otac ili glava obitelji raspoređuje sinovljevu ili kćerinu zaradu. U to vrijeme je to bilo sasvim u redu. Zarade svih članova obitelji su išle u zajednički obiteljski budžet. „Na jednu rpu“. O trošenju istoga je krajnju dozvolu davao otac uz konsultaciju sa majkom i naravno svim članovima obitelji.
Ove djevojke kao i njihove sumještanke su navikle raditi sve kućne i poljske poslove. Međusobno su se natjecale tko će uraditi više, brže i bolje. Bože, ti sačuvaj da se proglasi djevojka ili momak ljenčinom. Toga se daleko zaobilazilo kad bi došlo vrijeme udaje i ženidbe. Ove djevojke su rano ustajale, oko pet sati izjutra i prvo što su radile, ako nije bilo snahe u kući, čistile su na ulici metlom od korova koji se u Sonti zove metlinje. Zatim su izvlačile vodu iz bunara i pomagale ocu i majci napojiti i nahraniti stoku i živinu. Nakon toga su pomagale majci u pripremi doručka i spremanju hrane i vode za rad na njivi ako su bili poljski radovi u toku. Ako je bila zima čistile su snijeg sa ostalim ukućanima, donosile ogrijev i čistile peći i štednjake. Uz majku su zimi učile prvo presti, zatim štrikati, heklati, tkati, vesti, peći kruh i kolače, mijesiti sve vrste tijesta i kuhati.
Djevojke u Sonti su se trudile da je kofa u kojoj je voda za piće uvijek puna. Ako se ispraznila, one su hitro prije svih ukućana žurile na bunar po vodu. Također, bila je čast pomagati ocu i ostalim starijim članovima obitelji pri umivanju. Neke su čak držale u rukama posudu (drvenu zdjelu) sa vodom i ubrusom prebačenim na podlaktici dok se otac umiva. Kad je otac ili dida prezao konje i sjedao na sjedalo u kolima, djevojka ili djevojke iz obitelji su sjedale naprijed uz kočijaša. One su bile očeva dika uz sina koji je također sjedio uz njega.
Ljubav između mladih je bila prikrivena od drugih očiju. Bilo je čak sramota da se čuje da djevojka ima momka, jer što će biti ako je momak ostavi. Događalo se ipak da su se djevojke u svom burnom mladenačkom razvoju i zaboravile. Bilo je i onh koje su zanijele „prije reda“. To je bila velika trauma ne samo za djevojku već i sramota za cijelu obitelj. Najgore je slijedilo ako „krivac“ nije htio djevojku oženiti. Ona je bila obilježena za cijeli život. Njeno dijete je bilo kopile, dijete drugoga reda. Osramoćena djevojka se mogla udati samo za udovca ili čovjeka sa fizičkim nedostatkom. Zato su se majke i ovih djevojaka smatrale odgovornim licima za njihov odgoj i krijepost.
Za mlade djevojke su to bila, možemo slobodno reći u vezi ljubavi, teška vremena. Ovako udešene u prvim danima mladosti, izmame nam blagonaklon i nježan osmijeh, a kako su one proživjele i mladost i život znaju samo one.