Mirko Popović
Dokle god pogled seže
beskrajna je
tišina travki
Zelene se mlazevi svjetlosti
u nesnu bi mrmljao urođenik
iz Amazonije i ponovio
kako ni jedna travka u dolini
ne umire bez znanja cijele doline
Kako se suhozidu zaraslom u šipražje
priklanjam kao suglasju
tako bih dlanom dok bdim
lagano ljuštio šutnju s te okamine
da se paralelno oglasi
o svojoj naravi, o plodnosti
o svrsi i smislu
u nedođiji
koju pokušavam vizuelno
ugraditi u slike grada
u daljini
Ali dokle god
pogled seže
grad je
čelik i beton bez travke
kamen i staklo bez zelenog
Nečujan iz ove udaljenosti
ne znam što bi rekao
urođenik iz Amazonije
tek i ovdje i tamo
kaplje prolaznost
i glasno huji vrijeme
o možebitnoj svrsi
i tajni smisla
Subscribe
0 Comments