Vanja Škrobica
bilo je proljeće kada sam na školskoj klupi napisala prve stihove
(znala sam da nisam smjela,
taj rizik sam sebi dopustila)
versi bijahu od svijetlog plavetnila,
lagano mirisni i toplo nježni
prpošno melodični
impresionistički svježi
bijah zaljubljena
plovila sam sa stihovima nebeskim i morskim pučinama
imaginarnim i stvarnim krajolicima,
stalno bila između sna i jave
rezignacije i inata
razbacivala sam se emocijama
a onda su nešto kasnije slijedili versi
zamrljani tintom
s ogrebotinama
teški kao Bachove fuge
seizmograf srce sve je zabilježilo
pa se danas pitam:
o, pjesme smoje,
zašto ste me odvojile
od geneze čarobnog djetinjstva
i odvele u isprazno mudrovanje u zrelosti
istina, jedino s vama sam mogla graditi svoj mikrokozmos
zabraniti ulaz spazmi nemira
postali ste mi terapija
desert
(Pjesma pohvaljena na natječaju Najbolja neobjavljena pjesma 2017. kojeg je organizirala Gradska knjižnica u Solinu)