tekst: Žarko Delač
Sukladno novom Zakonu o hrvatskim braniteljima određeni broj pripadnika ove populacije podnio je zahtjev za priznavanjem invalidnosti kao posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu. Broj zaprimljenih zahtjeva među dežurnim kritičarima Domovinskog rata i branitelja izazvao je kritike ali ne i kod razboritih i objektivnih sugrađana.
Naime, ne postoje razlozi za zabrinutost jer se uglavnom radi o stvarnim ali nažalost do sada birokratski nepriznatim posljedicama nametnutog rata za koji je vrlo mali broj osoba do sada odgovarao.
Pri tome se ne može prešutjeti činjenica da određeni, možemo reći zanemarivi broj pojedinaca, ruši ugled svim braniteljima. No, postavlja se pitanje jesu li to doista istinski branitelji ako se služe lažnom braniteljskom dokumentacijom, nasilnim ponašanjem ili traženjem neopravdanih osobnih zahtjeva?
Srećom, daleko je više onih koji su svoju obvezu prema domovini odradili u tišini, bez pretjeranog isticanja svojih zasluga i nastavili na druge načine raditi za dobrobit svoje domovine. Pri tome valja podsjetiti na izreku kako je dovoljno da nakon stotinu dobrih stvari učiniti samo jednu pogrešku kako bi bili negativno obilježeni. Nažalost, to se pokušava nametnuti i s percepcijom prema braniteljima tako da o tome valja računati. Osobito to moraju imati na umu sve braniteljske udruge i njihovi pripadnici jer se nalaze pod povećalom javnosti.
Stoga, nije na odmet kontinuirano isticati pozitivne primjere branitelja poput Damira Vanđelića, Vladimira Štefanca, Zorana Lojdla, Miodraga Deme, Toma Kačinarija ili pokojnog Josipa Pavlusa koji su se nakon ratnih eskapada uspješni vratili i integrirali u civilni život. Kako ne bi bilo zabune imena ovih manje ili više javnosti poznatih branitelja samo su jedan mali niz u niski mnogobrojnih iskrenih i skromnih sudionika Domovinskog rata čije plodove danas svi uživamo.
I naposljetku, nadam se kako nije potrebno postaviti jedno retoričko pitanje: „Što bi se dogodilo da nismo uspjeli u svom naumu stvaranja samostalne i neovisne Hrvatske države“?
Stoga, broj novih zahtjeva za priznavanje invalidnosti nije neobičan i zapanjujuće visok, već jednostavno posljedica zbivanja koja smo imali prilike i doživjeti ako smo bili svjedoci tog vremena. Prema tome, ako se vratimo u prošlost i promatramo ove zahtjeve u kontekstu ratnih razaranja i strahota dobit ćemo objektivniju sliku.
Za razliku od današnjih mirnodopskih uvjeta i blagostanja koje bi prema pojedinim, najblaže rečeno, neozbiljnim političarima, branitelji trebali poboljšati radom i izvan domovine.
Imajući sve ove činjenice na umu, možemo očekivati kako će najveći broj zahtjeva za invalidnost još uvijek preživjelih branitelja biti administrativno pozitivno riješen. Pri tome ovi novi financijski izdaci ne smiju i ne mogu biti alibi za kritiziranje državnog proračuna i moneta za politička potkusurivanja.