piše: Antonija Ivković
I tako, nisu ni puna dva dana prošla od kada me onaj žalac zasvrbio, pa zapekao. Žalac odlaska iz Hrvatske, i odluke biti stranac u tuđoj prosperitetnoj zemlji.
Odluka nije bila teška, nije teško ni biti stranac kad tvoja djeca imaju lijep život. Nije teško biti stranac kada si od djetinjstva bio stranac u svojoj zemlji kao ja, Hercegovka u Dalmaciji.
Ne otvaram te teme više u mislima, zgazila ih kao onu gadnu, crnu bubu sa zelenim odsjajem. Ponekad mi još zazvoni u ušima zvuk kvrckanja kad sam se nepovratno okrenula, ali buba je mrtva i nema je više. Nema ni žalca više, nisam ni počešala da ne zaboli. Jer ljudi su narod, nisu uhljebarska stoka, trudim se sjetiti svaki put. Jer i ja sam otišla iz naroda, i narod odlazi jer ne želi postati uhljebarska stoka. Narod je sve, sjeti se.
Otvaram jutros, dok putujem na posao, hrvatske portale, moram se i sjetiti kako se svi zovu, ima već koja godina da sam ih sve bila pobrisala. Ne sjećam se više ni što me točno bilo iznerviralo.
Tražim slike iz Zadra s dočeka naših Vatrenih, opet osjetim u nosu onu nakupinu prozirne slankaste tekućine, stisnem vilicu i ugušim, neće ove oči uhljebima hraniti dušu, davno sam se zaklela. Smiješno mi istovremeno kako se taj pokret vilice pretvorio u automatizam, spoj koliko stanica u tijelu mora zajedno sudjelovati da uguši taj žal…
Pa se nasmijem sama sebi dok mobitel otvara prvu stranicu, u tunelu sam i živcira me to čekanje. Otvaram, čitam, gledam, ne vjerujem. Idem dalje, odjednom mi naviru imena svih hrvatskih novina i portala, imam osjećaj da je prošla sekunda, i sve što sam pročitala…
Sve što sam pročitala vratilo me, kao bumerang, na početak, sjetila sam se točno sekunde kad sam odlučila to sve pobrisati i više ne čitati hrvatske novine, i onaj automatizam gutanja suza preuzima, štiti i brani, pomiče mi prste brzinom munje na početak pretrage po internetu i briše bez milosti sve po redu. Prije nego uopće počnem razmišljati o napisanom, a kamoli upustiti se u kanu vožnju kroz komentare čitatelja. Kvrči mi ona buba u ušima, samo sada nekako tiše nego prije.
Ne, ne bi to opet. Ne da ne bi mogla, nema više toga što ne mogu! Ne želim!
Niti puna dva dana nisu prošla, ni zanos još nije splasnuo, neki se još nisu ni otrijeznili, a na hrvatskim portalima već bombastični naslovi o neredu nakon slavlja, Thompsonu, usporedbe sa Hitlerom… dalje nisam imala želuca čitati, ovaj moj Latte Macchiatto iz termosice mi nekako zastao između grla i želuca. Sve po redu oni koji se smatraju intelektualcima, prominentnima, zvjezdicama i inima. I novinarima, to mi nekako najtužnije. Ne bi mi bilo žao da sam ijedan logički prihvatljiv, kritički osvrt pročitala, nikad nisam bila član nijedne stranke, baš zato što volim sraz različitih stajališta, u tom spoju odboja, rađaju se grandiozne ideje!
Ne! Nije ovo dragi moj, trebala biti politika, niti kvazi novinarstvo, ni postovi zvjezdica (sagledam ih na svjetskoj razini pa ja to onda ne mogu nazvati zvijezdama, žao mi je). Osjetim već kako sam počela analizirati, još jedan automatizam se javlja, blokada i povratak na početak. Blok profesore!
Šokirana činjenicom da su sve te cinične naslove pisali oni koji se smatraju građanima svijeta, neki čak i svemira, počnem se smijati na glas sama sa sobom. Gledaju me čudno suputnici u vlaku, ima u ovom jednom vagonu barem dvanaest različitih nacija, različitih tjelesnih karakteristika i modnih dodataka. Počnu se neki čak i smijati sa mnom, a ja se sjetim gdje sam, i umiri me svjesnost vlastitog okruženja.
Ovo su građani svijeta, ovi ljudi u ovom vagonu! Svaki nosi dio svoje zemlje sa sobom, i smije se s nekom trknutom ženom koja se smije sama sa sobom. Nije građanin svijeta onaj koji hoće zaraditi na slavlju naroda pišući cinične osvrte. Neće te cinizam nikada dovesti daleko, nahranit će ti nakratko taj malodušni ego, i to je sve!
Nije ovo slavlje kruha i igara, ovo se stvarno dogodilo! O ovom uspjehu hrvatskih nogometaša pričat će jako dugo građani Svijeta! Možemo li jednom ugušiti taj nesretni cinizam, veseliti se fascinantnom uspjehu naše male zemlje, i taj uspjeh iskoristiti za pozitivnu promociju Hrvatske? Moramo li svaki put ogaditi svoje sugrađane?
Ne, ne moramo!
Možemo pustiti naše nogometaše da slave i slaviti s njima. I oni su stranci u svojim klubovima, u različitim zemljama. Ne mora ni patiti onaj koga slavlje smeta. „Nisi stablo, pomakni se“. Nemoj ostati u toj iluziji cinizma, s vremenom će te uništiti.
Pomakni se, ako treba, otiđi. Naći ćeš s vremenom neke druge, šarene bube i njih čuvati da ih nitko ne zgazi. Tako ja čuvam svaki lijepi trenutak svog Naroda. Ne dam da ga cinici i samoprozvani intelektualci oblate. Oni su samo tužni jer ne shvaćaju da nisu stablo. Moja djeca će to znati.
Znaju previše toga već za svoj uzrast, jer su i oni stranci, samo ne znaju još zašto smo otišli. Nisu još pitali, ali znam da hoće.
Moja djeca, moji Ausländer na šarenom putu da postanu građani Svijeta koji će uvijek s ponosom reći, odakle dolaze. Navijat će i za Bosnu i Hercegovinu, i za Hrvatsku i za Njemačku i imat će dresove svih boja u ormaru.
Nećete im taj šareni put zasuti crnim bubama sa zelenim odsjajem, ne dam!
Gušite se u svom cinizmu, ja biram u ovom slavlju bijelocrvena polja hrvatska!