BROD USIDREN U SJEĆANJU

Povodom ponovnog povratka u dragi grad  …I. dio

piše: Josip Prudeus
Mili Bogo, što se dogodilo:
Odoh u Brod, pa se pomladio.

Gledam špigl, ma koja milina:
jesam,  ja sam, ah kojih godina.

Brod mi bore na pol’  srezao.
Da sam barem češće navraćao!

 Točno je da sam rođen u Samoboru. Točno je da  sam 38 godinu živio u Samoboru. Točno je da sada živim u Samoboru.
No, isto tako je točno da sam (osim 2 godine na Rabu) u Brodu u uživao 32 godine.

U Samobor sam došao nakon što sam u Brodu prohodao, pohađao pučku školu,  poznatu Vježbaonicu u Gundulićevoj, naučio pisati i čitati; završio čuvenu brodsku gimnaziju ukrašenu magnolijom na brodskom korzu, i PA u Širokoj.  Ovdje sam započeo  kao prosvjetarski šegrt (nastavnik hrvatskosrpskoga i historije- tako piše na diplomi) u Brodu (Budainka) i Sibinju.

Ma uvijek me štrecne kada napišem  Sibinj, a ne pridodam punu istinu da su tu matičnu školu pohađali moji učenici iz Slobodnice,  Bartolovaca  (Emil potvrđuje), Staroga Slatnika, Stupnika, Gornjih Andrijevaca… O tom kada budem kada budem pisao o „Susretu 2016.“

Kada je mom ocu 1945. nakon svibanjskoga preokreta (zgodne li i sumorne riječi) krenulo opasno nizbrdo, skrasio se u Brodu; kada je meni nakon Hrvatskoga proljeća  pošlo prijeteći nizbrdice, via Rab, vratih se Samoboru.

Konačno na poziv djelatnika Gradske knjižnice Slavonski Brod, pozivnice potpisane od gosp. Ivana Stipića – nakon godina i godina vratih se u svibnju tamo odakle srcem nikada nisam niti otišao. Bješe to povodom Grada Broda, o obljetnici Gradske knjižnice 25. V. 2016.

Iako mi je pero od godina i umora ponešto otupjelo, ne mogu ne zabilježiti tu prekrasnu priču, taj, nažalost jedan, ali prevrijedan dan divnih dojmova koji mi napuni baterije za vrijeme preostalo preda mnom.

Napih si grlo gledajući svoju Savu, sada  bezvezno i bezrazložno  podijeljenu popola; raširih pluća u Širokoj, odmorih dušu u tišini drevnog samostana koji me se jamačno prisjeća.
Ono što bi u Gradskoj knjižnici, opisat ću kasnije. Ipak moram krenuti iz početka. S radosnom sjetom.

Budite strpljivi i Brod me je godinama čekao.
……..
Poradi vršnjaka, pa i onih mlađih, mnogo mlađih, vraćam se u te davne godine nakon drugoga svjetskog, krvavog pira.

Bilo je to dakle poratnih godina nakon one II. svjetske budalaštine. Mislim rata.

Tata, koji se tijekom rata našao, po mišljenju pobjednika, s krive strane, ni kriv ni dužan  ostao je bez posla. No i to je bolje u odnosu na mnoge koji su ostali bez glave.

Jednostavno tih godina mnogi su zanoćili, ali ne dojutrili.

Šaptao uplašen svijet kako ih je noć progutala.

Potucao se ‘čale moj’ poradi svoga domobranstva od Zagreba i Samobora, gdje je kao časnik službovao za, kako su nas u školi učili, takozvane endehazije, pa sve do bačkih sela gdje se poslije četrdeset pete skrivao, a da bi obitelj prehranio, nadničario po poljima. Jasno skrivajući ime i prezime. Ono vojno da i ne spominjemo. Nedajbože da je o hrvatskoj muci prozborio.

Tih godina ja sam imao imao dvije tri godine, pa na sreću ne pamtim svu zlosreću, roditeljskog skrivanja i rintanja po bačkim salašima.

………..

Sjećam se tek godina kada se obitelj skrasila u Slavonskom Brodu.

Baš je krasno bilo. Možete si misliti.

Kako i zašto, nemam pojma, premalen sam bio, ali presnažne su bile slike oko mene da ne bih upamtio prve brodske godine.

Ne znam zašto, ali i dandanas tome gradu tepam Brod na Savi, što mi nekako milozvučnije zvuči, danas posebice kada nasuprot Slavonskoga, u svoj  Bosanski moram putovnicom.

Moram priznati da mi je dosta dugo bilo nejasno, čak i glupo da se  Brodom zove nešto što je uz vodu, a ne na vodi.

No što se može – brodovi na suhom, a Sava besposleno teče.

…….

Brod poratni, četrdeset petih, šestih, sedmih godina gorih nego sedam biblijskih mršavih krava, nalik razderanoj i poluspaljenoj razglednici nekoć  lijepoga gradića.

U svakoj ulici isto: jedna kuća pa dvije ruševine, pa opet jedna bivša kuća, pa tri rupetine od avionskih bombi, pa kuća bez krova, zatim kuća na kojoj su, umjesto staklenih prozora zakucane daske.

Sumorno, sivo, crno, žalosno.

Jedino je zimi snijeg malo prikrio hrpe cigala, razlomljene betonske blokove koje su grčevito spajale zahrđane željezne šipke. S proljeća na tom groblju bivših obiteljskih kuća, zarudjeli bi crveni makovi i grmovi divljih ruža.

………..

 Ni kriv, niti dužan, ovako ružan i pretužan postao je nakon što su ga prvo tukli njemački zrakoplovi crnom tučom, da bi ga dotukle savezničke bombe.

………..

No, ne bijaše to samo sudbina spomenutoga grada. Sve što pišem o jadu i muci tih godina bješe slično posvuda na hrvatskim prostorima.

Turobno i tegobno podjednako u  Osijeku, Karlovcu, Našicama, Virovitici, Vukovaru, ili Požegi kojoj kao i Slatini, Orahovici… utefteriše, bez pitanja, Slavonska.  Zbog toga mi se Tadija često jadao- dok se ostali vratiše izvornom imenu, eto,  naš Brod – ostade  Slavonski. No, to je neka posve druga priča. 

………………..

Dakle, jadan okvir za sudbine žitelja koji preživješe ratne strahote, pa  sada, u oslobođenom gradu, preživljavaju strogim postom i nemrsom  i petkom i svetkom. A kada je mučno i turobno i dani nekako sporije teku ususret obećanim boljim danima, koji nikako da osvanu, o svjetloj budućnosti koja nikako da zasvjetli. To bolje i svjetlo su danomice testerili, na državnoj Radio stanici Zagreb, skoro svake druge večeri pilili na sastancima u ulici, ili kvartu, gdje su drugarice i drugovi lupali šakama o stol i lupetali o izdajnicima, prikrivenim  neprijateljima, saboterima, lupetajujući o blagodatima komunizma koje, tek što nisu, lupajući se u prsa sumnjivih zasluga.

……….

Proljeća gnjecava, ljeta s vrućim zadahom beznađa, jeseni pljesnive, zime kao u inat sirotinji, golotinji zimskije nego li ikada. Kao da se u kalendar utrpaše tri studena, tri prosinca, tri siječnja i po tri veljače svaki s trideset i jednim danom.

Mama nosi tatin zimski kaput, tata vojničke cokule s otpalim đonom, ja sa sestrom na smjenu probušene Batine čizmice.

…….

U kući kroz kuhinjski strop, za vedrih noći zatreperi zvijezda, a kad kiša lije, mama porazmjesti lonce i lavore po stolu i podu, te skuplja kišnicu.

Jutra su, za očeve, započinjala prerano jer su po mračnim ulicama hitali pred ono malo trgovina ne bi li ugrabili mjesto u repinama koje će, do otvaranja, biti i do pedesetak metara duge i to troredno.

Čekali su, stiščući u poderanim džepovima malo papirnate crkvavice, ne bi li kupili nekoliko dekagrama čavala, gipsa, terpapira, metar dva žice, držalo za lopatu, sjekiru i sl. što je u ta vremena bilo najpotrebnije.

……………

Majke su pak, istovremeno, po mrklini opsjedale vrata pekarnica ili mljekara.

U čas otvaranja vika, vriska, naguravanje, poneka sočna psovka razdražljivog prodavača, a potom za, ne više od pola sata, suza u očima  očajnih koji ne dobiše niti četvrt crnoga, niti pola kantice mlijeka.

Šećer, brašno, sol, svinjeća mast i konzerve, iz ratnih pričuva spašene, moglo se dobiti na točkice, ako ste ih imali i ako je bilo proizvoda. Jasno, moglo je biti oboje, ali što vam vrijedi kad ste danas bili osamdeseti u redu, sutra šezdeseti pa, ili se trgovina zatvarala, ili robe ponestalo dok biste se dogurali na metar dva do ulaza u trgovinu.

……

Kad smo već pri domu, to je priča za pamćenje. Na prste bi se moglo nabrojiti one koji su imali koliko-toliko pristojan stan s više prostorija. Dobro, kuhinju su imali uglavnom svi, ali je za mnoge to bila kombinirana kuhinja. U njoj se kuhalo (kako kad, kako što), pralo, kupalo u drvenim koritima, a nerijetko je to bila i dječja spavaonica.

Svjedočim, eto, da mi je sestra znala nekada popodne zaspati na klupi uz šparhet, a ja sam se ne jednom sklupčao ispod lavora, olinjalog plavog vaštiša  jer u kuhinji se koliko toliko grijuckalo, dok bi nam mama uvečer u krpe umotala vruće crjepove te utoplila postelju.

……….

Namještaj je bio uistinu bogat, raskošan sa svih strana dopremljen. Niti dvije stolice nisu bile istoga podrijetla i izgleda. Tanjur svaki drugačiji, tko zna gdje su ih roditelji pronašli, šalice limene, žlice aluminijske, vojničke a vilice bez dva zuba, jedan ili dva najviše, tupa noža koja bi otac o lonac brusio.

Najtoplije je bilo u kuhinji onoga dana kada se na štednjaku usporedo u vešloncu  isparavala para koja je oči pekla, a uz njega krčkao od prekjučer preostali grah ili kelj.

Ma divota: i kuhinja i parna kupelj. Sauna.

……….

U sobi, jer rijetki su dvije imali, a tri, ili čak četiri samo neki drugovi i drugarice koji su to za zasluge od  narodnih izdajnika na silu naslijedili, dakle u toj sobi bio bi obično jedan ormar s ciglom podmetnutim umjesto strgane noge, stare krpe umjesto ćilima, univerzalni stol na kojem se pisalo, rezalo, glačalo, o blagdanima potiho blagovalo. Uz to molilo, šutjelo, potiho razgovaralo i plakalo.

…………

Jelovnik je bio standardan. Djeca su imala  u načelu tri obroka, dok bi otac ponajviše došavši s posla (ako ga je imao) ručao i večerao ujedno, odnosno uvečer večerao i ručao. Najčešće ono što bi djeci preteklo. Mama bi obično obroke izbjegavala s isprikom kako uopće nije gladna, ili bi tek kruhom obrisala što je preostalo u dječjim tanjurima. Kako bi znala reći: Da se ne baci! Grijeh je jelo bacati!

Mogao bih, iako je proteklo godina i godina, sjetit se jela koja su se svakog drugog dana podgrijavala, ili svakog četvrtoga ponavljala: grah, kelj, poriluk (jasno bezmesno jer to je zdravije), pa tijesto na sto načina, najčešće tri: s kupusom, sa sirom ili jako rijetko s pekmezom.

Od juha na glasu su bile čuvena ajmpren juha, znači prežgana, kada je dvorište mirisalo po zapršci brašna i češnjaka. Zatim paradajz juha. Mama bi otvorila pivsku bocu skinuvši nategnuto svinjeće crijevo koje je dihtalo kao najvrsniji čep istresla malo rajčice u mnogo više vode.

No katkada je morala prvo iz boce sivu plijesan istočiti jer su i špajze bile uglavnom fajtne….

Čitamo se u II. nastavku…