Mirko Popović
Možda ti se
Samo čini da crna
Sjajna limuzina
Dugo klizi u zavoju
I već trune ti u umu
Kao muk uličnog svjetla
Što gamiže u nervima
S kišom koja rominja
Pa širiš krila za let
Nikada, kažeš
Na monotoniju
Nisi pristajao
Ali
I sklad je tih
Harmonija nijemosti galaksije
Neće te izbrisati. To samo
Dotrajava svijet i samo
U tvojoj slici rominjanja kiše
Krv se cijedi iz korijenja
Prozor u sebi otvoriš li
Čut ćeš kako brzo istječu sati
Kako se u mûku svih stvari
Gnijezde bujice kao glasno
Pjevanje, kako brzo
U pijesku vremena
Pješčani istječu sati
I uvijek se nanovo
Obuku u svjetlost i sjene –
U gibanje što za obzor tone
Radi osvajanja novog
Svitanja u duši
Od pada i leta
Sazdanog