Josip Prudeus
More je širina što sunce rastače.
U tisuće kapi žeravke mu gasi.
More je dubina kad ćuti i plače.
Kamen prijeti vriskom. More šutnjom spasi.
Ne sanjaj o kopnu; vrelina je tamo.
Upekla je jara, zmija kamen stišće.
Na kamenu tamo, ti si kamen samo,
na beskraju mora sudbina te išće.
Ne mari za pramac. Smiri se na krmi.
Zvijezda tihe nade dovest će do luke.
Kad lutanje skonča, žal i bol pregrmi,
ako te tko čeka, pružit će ti ruke.
Jedra jedre jedro. uže buru veže.
Prijeteć’ val te prati, krijesta mu se bijeli.
kad u grlu steže, kad pucaju mreže –
ti okrajak kruha s galebom podijeli.
(Do viđenja velikom čovjeku,
umjetniku riječi, glazbe i glasa
Oliveru Dragojeviću, 29, srpnja 2018.)