Josip Prudeus
Povijest pamti onog rimskoga vojnika
što je Kristu trsku mjesto žezla dao.
Spominje i drugog, bezdušnog krvnika,
što je Kralju trnjem glavu ovjenčao.
Još odzvanja vika rimskih bojovnika:
Sad poreci, Kriste, tko te udarao?
Pljuvačka se cijedi licem Pravednika
dok je vojnik treći čavle pripravljao.
Četvrti oružnik spužvu octom kvasi,
polumrtvom Kristu diže u visine.
Okrutnici kockom haljine si dijele.
Oprosti im oče, ne znaju što čine.
Krist ispusti dušu. Još gotovo nije.
Mrtvo srce peti kopljem ciljat stao.
Uzdrhtala zemlja. Prolomi se nebo.
Tek tada se š e s t i vojnik pokajao.
Dvije tisuće ljeta nakon ove more
Čopor nevo(lj)nika bez časti i srama,
Od rakije pjani, uz kihot rafalom
Izbljuvaše mržnju usred Božjeg hrama.
Otkuda odjednom toliko Heroda,
Djecoubojica izašlih iz tmine,
Slijedeć’ oca laži, Zloga iz dubine?
Oprosti im Oče, ne znaju što čine!
I što na sve reći i ostati čovjek
Kad bezumlje rđe čini svetogrđe?
Zločincima djelom, oprostiti vjerom
Jer u nas su vjera ponajčvršće tvrđe !
Ti raspeti Kriste u drvu i bronci,
Kojem bezumnici rasmrskaše pesti,
Kao onda s križa oprosti bezumlje-
Bar nek’ svaki stoti bude vojnik š e s t i !