Povodom smrti velikog umjetnika Olivera Dragojevića
piše: Vanja Škrabica
Plaža. Zvizdan na +35. Božanstvene nijanse plave preda mnom i nadamnom. I jedan osamljeni galeb prema pučini. Upravo onaj edenski kraj o kojem Oliver pjeva.
Zazvoni mobilni i…”jutros je umro Oliver”. Ma daj… Već je jednom bio taj neprofesionalni medijski gaf… Ali nešto mi nije dalo mira i zovem poznanike.
“Da! Istina je. Odletio je naš Galeb!”
Kako? Pa Oliver ne može umrijeti! Jer kako može umrijeti more? Kako potonuti Korčula i Vela Luka? Opustiti Dalmacija?
On ne smije umrijeti! Zbog Prokurativa i Rive. Zbog Marjana. Zbog mladosti tvoje i moje. Naših sretnih i nesretnih ljubavi. Čežnji. Patnji. Zbog mornara i brodova na oceanima i zbog galebova koji ih čekaju.
Oliver je kamen. A kamen ne možeš tek tako zdrobiti. Oliver je pučina koju ne možeš jednostavno otploviti. Oliver je ljubav koja se dijeljenjem umnažala.
I zato je Oliveru zabranjeno umrijeti jer će u protivnom sve naše buduće boli i tuge biti teže, a naše će sreće biti nekako skromnije. Njegove pjesme treba će i našoj djeci za fešte i slavlja u pobjedama i utjehe u porazima. Njegovi versi trebat će nekoj novoj mladosti u udvaranjima i za prve plesne “sentiše”.
S Oliverovim pjesmama mi smo pjevali i kad sluha nismo imali. Svojim ugodno hrapavim glasom, “rašpom”, terapijski je pjevao samo nama. A mi njemu.
Pa kad hoćeš objasnit što je sloboda, zapjevaš “Galeba”, kad te snađu usponi, padovi, porazi, ljubomore, čežnje i nade, u duetu s Oliverom zapjevaš ” Skalinadu”…. Ili “Cesaricu”, “Bez duše lijepa”… I Nadalina. I Pape… Danijela i Magdalena… Sve one imaju svoja mjesta u našim životima.
Oliver je nedvojbeno bio i ostat će dio našeg života, odrastanja, bio je član naše obitelji. Sjedio je s nama na skalinama, pjevao u klapi, u konobi, igrao briškulu, plovio i ribu lovio. Ključ života, onaj glazbeni, vioinski, nosio je u duši I život nam je s njim u društvu bio barem lakši, ako ne veseliji. Daljine su bile kraće, a ljubavi moguće… Sve je u tome imalo transcedentalnog smisla. I sve je bilo s razlogom.
Kada sutra ili za desetak godina na radiju čujemo neku njegovu pjesmu, to nikako neće biti isto. Ne može biti. Jer se s njegovim odlaskom odlomio dio nas i ovih dana otplovio je s njim put nebeske modre pučine.
Moj Split je neobičan grad. Lud u pozitivnom smislu.
Mnogi ne razumiju njegovu iskrenost, jednostavnost, spontanost, neposrednost. Drugi govore o njegovoj ekscentrčnosti, dišpetu i neukrotivom temperamentu. Neki će reći da se raspoloženje Splićana kreće od melankolije do euforije.
Istina! Split je sve to. I mnogi više. Teško je u njemu ostati indiferentan na ćakule. “normalan”, a uspjeti u svom poslu. Oliveru je to uspjelo. Krenuo je iz siromašne, ali glazbene luške obitelji i uspio je napuniti, ne samo najveće hrvatske “arene”, već i svjetske. S njim su nastupali poznati i slavni. Bio je simbol, legenda, zvijezda, ali je i dalje ostao zafrkant, naš jednostavni Oliver, jedan iz klape, iz ulice, s ribarenja.
Zato ne čudi što je Vlada RH proglasila Dan nacionalne sućuti i što je priređen takav oproštaj kakav ova država i ovaj grad ne pamte. Zato ne čudi ni spontano okupljanje klapa, pjevača, kolega, susjeda, sugrađana koji su se na splitskoj Pjaci pjesmom željeli oprostiti s velikim glazbenikom i umjetnikom bogata opusa, izuzetnim nterpretom emocija, dobitnikom bezbrojnih nagrada i priznanja, osobom koja je ostavila nezaboravan “trag u beskraju”,
Ovo nije nekrolog “morskom vuku” . Ovo nije ni intimističko oproštajno pismo. Ovo su riječi poštovanja i zahvale u tišini napisane koje pridružujem brecanju zvona splitskih crkava, bakljadama navijača…
Oprosti mi, Olivere, ali ovih dana ne mogu pjevati tvoje pjesme. Zgusla se neka teška tuga u meni. Sutra ćeš brodom zauvijek oputovati prema “rojenoj vali”, svojoj Luci počinka. Preostaje mi stajati “mokar naspram vitru” i slijediti tvoju poruku poslanu na zadnjem Porinu:
“… Guštajte, u svemu. Ča je život vengo fantažija…”