Dragica Šimić
Gledam, nosila sam jednom
Drugačiji osmijeh
I pogled blag od neznanja.
Glas mi je bio mekan
I treperav kao paučina na povjetarcu.
Podignuti ga, za samo jednu oktavu
Značilo bi prognati nježnost.
Sjećam se,
Tad mi se vjetar
Smijao u kosi po cijeli dan
A plavi zvončnići osvajali mekoćom pogleda
Svijet ispred sebe.
I gledam te oči sa slike
Što nekako nevino traže izgubljene tragove mladosti,
Čude se tim putevima starih karavana
Što ih vrijeme iscrtalo po licu,
Pa sve s nevjericom pitaju
Jesu li to iste oči, je li to isti pogled duše
Što je nekada davno tragao za istinama života.
Pitaju me da li imam odgovore
I što sam pronašla u budućnosti.
A ja ih gledam
Nevine i blage od neznanja
I grlim tiho svoju bol.
–Zbogom… kažem im
I preklopim sliku.