tekst: Marica Žanetić Malenica
„Pogledaj menu, evo nešto po tvom guštu, i tako šest puta“, reče mi s osmijehom brat kada smo sjeli za stol u jednom poznatom malostonskom restoranu po povratku s otoka Korčule.
Bacim pogled na specijalnu dnevnu ponudu. Očima ne vjerujem.
„Da ipak uzmem crni rižot?“, velim ja, ne odvajajući pogled od menija koji po cijeni vrijedi barem tri rižota.
„Častim te, pa što košta da košta, kad ih toliko voliš“, reče brat odlučnim glasom koji ne trpi prigovor.
Baš volim svojega brata, pomislih, i oblizah usne.
Tijekom života kušala sam brojna jela. Tome je kumovao i moj novinarski posao, koji me je vodio u različita mjesta i na brojna događanja nerijetko završavana istim takvim ručkovima, večerama, domjencima u najpoznatijim restoranima. Naravno, i moja sklonost putovanjima zaslužna je za drukčija podneblja u kojima sam boravila i kušala neke nove okuse i jestive kombinacije za koje sam vjerovala da su nespojive. A nisu bile. U jednom trenutku osjetila sam da je moja gastronomska glad poprilično zadovoljena. Naravno, i sad imam okuse koji su mi nepcima ugodniji od drugih, ali ne pružaju mi više negdašnje užitke. Svi osim jednoga. Koji me još uvijek mami, kojemu ne mogu odoljeti, kojega sam uvijek gladna. Možda i zato što nisam često u prilici jesti ih, pa se uvijek iznova palim tek na – kamenice. Toliko, da sam o njima i pjesmu napisala.
I dok s nestrpljenjem iščekujem naručeno, otplovih u mislima u Velu Luku, odakle sam upravo stigla u Mali Ston.
Jedan je od ljetnih dana, neradnih. Moja proširena obitelj u didovoj barci kreće izjutra na more. Muški veslaju na smjene, žene (moja majka i njezine dvije sestre) pričaju, a mi djeca sjedimo na provi i zabavljamo se po svoju. To se tada nije zvalo izlet, nego bi se reklo da gremo (idemo) na more ili da gremo u ježine, ma kako to čudno zvučalo onima koji nisu morem zadojeni.
Mi djeca imali smo svoju ulogu u tom lovu na ježine. Dok bi majčin brat, a moj barba (univerzalan naziv za sve muškarce – one u rodu, i one koji to nisu bili) ronio, mi smo ga pratili vukući za sobom portelu u koju bi, pri svakom izronu, stavljao grozdove ježina. S punom portelom plivali smo do barke, gdje su je odrasli praznili, i tako u krug. Kada bismo tog bodljikavog morskog blaga dovoljno pobrali s dna, usidrili bismo se uz obalu, iskrcali, i na sikama zauzimali svatko svoju poziciju.
Naše brižne majke su iz kofica i torbi (bulsi) vadile kruh, rajčice (pomidore), vino i vodu. Muški dio ekipe noževima bi vješto otvarao ježine. Mogućnost da mi se nađu na jelovniku činila mi se do tada poput nekog lošeg vica. Uostalom, što jesti od životinje koja se skriva svojim oklopom i brojnim prijetećim bodljama?! Vjerojatno to nikad ne bih otkrila da sam kojim slučajem umjesto diteta s mora bila dijete s kopna. Ali, nisam, pa sam na moru za ručak (obid) ponekad imala – ježine. Onako raspolućene izgledale su nekako pitomije i manje ratoborne. A crvena ikra (butarga), zrnasta, slankasta i svježa, zapravo je dobro prijala uz kruh i bevandu, djeci uvelike razvodnjenu. Poprilična hrpa bila bi u trenu svladana, glad utažena, prvenstveno kruha radi.
Zahvaljujući ovim morskim radostima mojih roditelja i rodbine, naučila sam da je u moru sve jestivo, na ovaj ili onaj način, uključujući i kamenje, od kojeg će pravi morski vukovi vješto spremiti ukusnu juhu. Gotovo sve glavne vrste morskih stanovnika sam kušala različito pripremljene (sirove, posoljene, kuhane, pečene, frigane, konzervirane, sušene…) i, zapravo, iz mora mi ništa nije bilo gadljivo. Ništa osim trpa (pisteja). Iako kažu da je i on jestiv kada se očisti, oblikom i bojom sliči na nešto što nikako ne bih stavila u usta. Ali, ni u što se zakleti ne mogu. Osobito nakon što sam se u Australiji uvjerila da je dotični trp vrlo cijenjen, osobito u kineskoj kuhinji, gdje je nezaobilazan na blagdanskoj trpezi. Ovisno o veličini i vrsti cijene kilograma suhih trpova su bile od 860 do 1580 australskih dolara. Ja bih toliko platila da ih ne moram jesti.
Ne pamtim kad sam zadnji put jela ježine, to vrijeme mjerim sada već desetljećima. Zapravo ih više niti ne viđam u moru kao nekada, kada ih je bilo na svakom koraku. Razlog tome je taj što oni žive, kažu, samo u čistom moru. Uz obalu toga više nema, a u divljinu me više nitko ne zove. Mogu tek reći da njihove bodlje srećom više ne vadim iz pete, ali i da njihovu butargu, nažalost, već odavno nemam na jelovniku.
Prilazi nam govorljiva konobarica mediteranskog temperamenta i stavlja na stol naručeno. Meni stiže prvi slijed menija naziva “Kamenice na šest načina“ i to – „kamenice na ledu“. Potom slijedi „krem juha od kamenica“. Nisu to neke velike porcije, brzo ja to svladavam. U sljedeća tri slijeda uživam, onako postupno, u: pečenim, pohanim i zapečenim kamenicama. Posljednji, šesti slijed me je dotukao, bile su to „kamenice u šest umaka“ (od motara, metvice, bosioka, kopra, dingača i pošipa).
Zaključila sam da mi je, kao i uvijek, najbolje prijao prvi slijed – sirove, svježe, rashlađene kamenice, uz nekoliko kapi limuna, a može i s malo papra. Bez ponuđenih dodataka, poput kruha i maslaca, prinosila sam njihovo tvrdo meso ustima, zažmirila i prepustila nepcima da nesmetano uživaju u tom jedinstvenom doživljaju. Baš kao što su to, nekoć davno, uz pehar vrsna vina, činili pravi hedonisti poput rimskih careva, kojima je ova cijenjena školjka donosila i dodatnu blagodat – onu afrodizijačku.
Dokrajčila sam i šesti slijed. Zalijevam ga kvalitetnim pelješkim plavcem malim. Pametni su bili ti rimski carevi. I dok se vozimo prema gradu koji je jedan od njih palačom darivao, osjećam blage simptome predoziranja. Radujem im se potiho, jer na ulazu u restoran ubrala sam natpis na engleskom: „Eat oysters, love longer!“ Prevedite sami!