Iz naše arhive/ objavljeno 26.01.2017.
Dragica Šimić
Ako te zaboravim
To će biti zato
Što je i nebo zaboravilo oblake
Pa se zemlja u pustinju pretvorila
Bez izvora života…
Ako te zaboravim
To će biti zato
Što su jutra zaboravila svitati
Pa je tama postala gospodar sudbine
I sunce se u tuzi preselilo u jedan drugi svemir…
Ako ja zaboravim tebe
Bit će to zbog jata
Što zaboraviše dovesti proljeća
U zemlju našeg djetinjstva,
Pa umjesto zumbula i lala
Proniknu svuda korov bespućima…
Zaboravim li te,
Znaj…
Bit će to zato
Što iz mojih očiju izraste plavi šafran
Pod osamljenim drvetom na pustopoljini
Što noću šapuće stihove rijeci koja ga ne susreće…
Ako ti kažu
Da te zaboravljam
Ne vjeruj…
Pa ne može se zaboraviti udisati zrak
Težak od miomirisa rastuženog nevena…
Ne može se zaboraviti pomilovati mekani baršun
Mirisnog cvijeta u osamljenoj noći…
Niti može duša jedna
Uzdisati bez druge…