tekst: Slavica Jurčić
Voli li on(a) mene? Vječno pitanje koje nam se vrzma po srcu i po glavi, vječni upitnik.
Ljubav nema cijenu. Za neke osobe je to zlatno pravilo i zaklinju se u vječnu vjernost osobi s kojom provedu najbolje godine.
Dvoje mladih koji se vole strastveno i nježno kada uplove u bračnu luku nailaze na kompromise koji ne mogu i ne smiju preskočiti.
Prvi od kompromisa su njeni i njegovi roditelji, nekada oni kompliciraju vezu dvoje mladih i sukob je neizbježan, rane koje nastaju u tom braku ne zacijeljuju tako lako.
Dvoje mladih o kojima u ovom slučaju pišem svoj zajednički život je počelo prije desetak godina. Iako su im roditelji ukazivali na greške, oni su tjerali po svome.
Željeli su oni veliku svadbu, topli dom, ljubav i još mnogo toga, ali ni jedno od njih se nije željelo odreći svojih navika.
Njegove navike su bile da svako jutro prije posla s roditeljima popije kavu, iako mu ona to nije odobravala, subotom trening popodne i nedjeljna utakmica, nije ih propuštao.
A ona, nije ni ona odustala od svojih navika, ležanje u krevetu do podne, obilazak svojih prijateljica popodne i slaganje nove garderobe u ormar. Kuhala je samo subotom a ovim danima je bila na dijeti.
Njihovi roditelji su (ne)mirno gledali tu situaciju ali nisu se ni smjeli ni htjeli petljati u njihove živote. I, tako prvu godinu bračnoga života…
Druga godina je bila plodna. Na svijet je došao maleni dječak, radost majke i oca, ljubav djedova i bakina, ali i najveći adut dvoje mladih.
Potrebe su se povećavale, troškovi su rasli, novaca sve manje, prilike i želje velike, naravno da se sada sve češće razmišlja o životu i potrebama.
Ipak, nitko od njih se ne odriče svojih navika, izlazaka, trošenja… Ono što se često kod njih dvoje spominje kada dođe do sukoba oko novaca, je pitanje: “VOLIŠ LI TI MENE?”
Dvoje mladih koji trebaju živjeti za novi život, njihovo dijete, maloga dječaka, egoistički i posprdno koristi ovu rečenicu.
Sva ona ljubav koju su imali na početku zajedničkoga života rasplinula se i nestala, ostala su pitanja, mržnja, zajedljivost, sukobi.
I tako je trajalo do desete godine braka. Dječak je krenuo u školu, tih, plah i zamišljen, u svom svijetu.
Dijete, roditelja koji ga koriste za svoju borbu za ljubav tj. za svoje interese, u sebi se bori s emocijama svjestan da je predmet svojim roditeljima koji ne biraju način da povrijede jedno drugo.
Djedovi i bake i dalje gledaju ali ne petljaju se u odnose svoje djece. E, i tu se moram osvrniti na ponašanje ovo dvoje ljudi koji više nisu mladi ali igraju se kao da su djeca.
Život koji oni sada žive sve je samo nije život, više liči na rat osjećajima koji su uzburkani i poput oluje vrti se nad njihovim glavama.
Sve to liči na farsu i tragediju, povlače se po blatu ,pogotovo ona jer nije samostalna i ne može se uzdržavati sama.
A on nije sposoban ni hrabar prekinuti agoniju koja mu je postala teret.
Jednoga zimskoga jutra njih troje nakon dugo vremena sjede pred televizorom i gledaju dokumentarac o jednoj obitelji koja je u vihoru rata izgubila sve, domovinu, obitelj, dom i prijatelje ipak na kraju dokumentarca majka te obitelji kaže da je zahvalna dragom Bogu jer je čuvao njenu djecu, supruga i nju, te da će novi dom stvoriti bilo gdje jer imaju dovoljno ljubavi.
Suze njihovog sina otvaraju im vrata i oči, grle se i tješe. Napokon shvaćaju što imaju i u tišini i miru obećavaju jedni drugima da će probati iz početka…