Komentar ne prilog “Naša djeca u daljini”
Slavica Sarkotić/ 12.08.2018./ Poštovani i dragi svi! Ne mogu vam reći koliko sam zahvalna i dirnuta vašim dobronamjernim komentarima na ovu moju pjesmu.
Trenutno se nalazim u Australiji s kćeri, u Melbourneu, u posjetu kod rodbine po maminoj strani.
Ovdje sam prvi put, moja djeca već su bila u posjetu, a i mama je bila jednom posjetiti svoje sestre i oca koji su živjeli ovdje.
Ona je s majkom, mojom bakom ostala u domovini i tamo zasnovala obitelj.
Moj sin živi u Berlinu i sva je sreća što je Berlin na samo sat vremena udaljenosti od Zagreba tako da se često možemo vidjeti.
Ne mogu ni zamisliti kako je bilo mojoj baki i mami dok su mislile na svoje u dalekoj Australiji.
Ja sam imala i imam sreću da sam odrasla u obitelji u kojoj sam uvijek imala podršku, divne roditelje, sestru, djeda i baku s tatine strane i dragu baku, maminu mamu, koje sam obožavala, ali uvijek je u meni živjela želja da jednom dođem ovamo, u Australiju, na kratko, da vidim gdje počiva moj djed kojeg nisam nikada vidjela.
I evo, kći me dovela, stala sam pored djedovog groba baš kao sto sam obećala baki na njenom grobu, prije puta u Australiju.
Obećala sam joj da ću pozdraviti njenog muža kojeg je vjerno čekala do zadnjeg daha. Do kraja svog života.
Sada više nema ni mojih roditelja, nema ni jedne tete ni bratića, ali imam sestrične koje su me odvele do mjesta gdje počiva naš djed.
I sama sam se iznenadila silini emocija koje su navrle.
Napisala sam puno pjesama svojim najdražima, a sada sam napisala i pjesmu djedu kojeg ne vidjeh nikad.
Čudni su putevi koji nas vode kroz život, a svačiji je zžvot jedna priča.
Svaki život vrijedi biti zapisan ma koliko običan bio, a neki su doista vrijedni romana.
Samo da je vremena i talenta.
Jos jednom vam hvala na čitanju i pohvalama