Vanja Škrobica
riskiram povratak u rodni kraj
on nije više ono što bijaše
ni ljudi, ni mi nismo isti
ni teme naših razgovora
iako me još uvijek
tamošnje nebo
osvaja tajnovitošću
a zvijezde su uvijek jednako sjajne
nebo se samo čini moćnim
a zapravo se boji zore plave
nije to više moj stari dom
svjesno riskiram povratak
dočekala me, od prošlog ljeta,
zaboravljena zdjela
na kamenom stolu pred kućom
poštanski sanduk
pun reklamnih letaka
naši izblijedjeti ručnici
za kupanje
na sušilu ispod loze
riskirala sam povratak u rodni kraj
morala sam konačno
oprati posteljinu i
naše cvjetne jastuke
obrisati preostale tragove
tvojih prstiju na ogledalu
zimski vjetrovi raznijeli su
mirise prošlogodišnjeg
zajedničkog ljeta
a danas šeširom sakrivamo poglede
bila je dovoljan jedna
nehotično izgovorena riječ
da naše ljetne zavjete
učini ništavnima
znala sam da riskiram
povratak u rodni kraj
pokušavam se nasloniti
na Zid plača
i eutanazirati sjećanja
neuspješno, itekako