Armin Pohara
Zaboravljam zoru
kad su nam se ruke
u ništa otele
brate…
Zaboravljam kletvu
pod stećkom
zakopanu
I suzu majčinu
I onaj sjaj oka
kad si
konja uzjahao
I otišao
brate….
Zaboravljam molitvu
kojom sam od boga
tražio
da nas na miru
ostavi
dok sve vojske
Bosnom
presahnu,
a ti da živ ostaneš
u svili istine
sakriven brate.
Zaboravljam
jezik kojim sam te volio
brate
dok gledam požar
po Ustikolini.
Zaboravljam
riječi i pjesmu zaboravljam
dok me jastrebovi
niz polje
proklinju…
brate.
Brate i ime ti zaboravljam,
ono ime što ti otac na samrti dade…
I ono drugo što ti sebi dade
da me spasiš,
onog jutra kada smo gazili rijeku…
a oni tog jutra rijeku gazili
Zaboravljam sve brate…
Koliko raznih bogomolja
primih kao svoje
samo da onu suzu
tvoju sačuvam
što ti u oku
zauvijek ostade
dok nam se djetinjstvo
gasilo u uzaludnom bijegu
kroz nepokošene bježanije.
Zaboravljam
koliko je mudraca selima projahalo
koliko sablji i mundira,
I kojim sam bolja sluga bio.
Koliko knjiga božjih
toliko carevina.
Brate…
Brate…
Brate…
Samo ti glas
pamtim brate
što ga u povelju srca uklesah
da ga ne zaboravim
kad sve zaboravim.
Samo glas
brate kojim me životom prokle
kad se zauvijek u šumske sjenke maskirasmo,
za hajduke i ljubavi zabranjene!
I one pećine tajne za sve duše bogumilske.
Samo glas
koji kao sveti zavjet
u kamen istine sakrivam..
Kad sve zaboraviš brate i poslije…
našim te bogom kunem…
ne zaboravi da smo braća-brate.
Super-pjesma!