piše: Žarko Delač
Nedavno je u Jastrebarskom obilježeno stradavanje djece u II. svjetskom ratu koja su bila smještena u domu za nezbrinutu djecu.
Rekli bi, na prvi pogled, u skladu s kršćanskim naukom, pijetetom i ljudskošću, odaje se počast nevinim žrtvama ratnog stradanja. Nažalost po zna koji već puta i ovaj je događaj izazvao razdor i pomutnju među dijelom naših sugrađana. Naime, još uvijek određene skupine zauzimaju suprotna stajališta i potkrepljuju svojim istinama o ovoj povijesnoj tragediji.
ZA jedne, crkva predvođena kardinalom Stepincem spasila je veliki broj djece. No, unatoč svim naporima jedan dio njih koji su spašavani u šumama Kozare, Rame ili Žumberka, nije preživio. O tome je izdana i knjiga “Istina i laži o Jastrebarskom”, jaskanskog autora Mladena Vukovića Cene.
Za druge, riječ je o djeci koja su boravila u logoru i namjerno ubijena tijekom upravljanja logorom časnih sestara. Stoga kao i u mnogim sličnim slučajevima dolazimo do frapantnih suprotstavljenih gledišta u kojima niti znanost i svjedočenja iz tog vremena nemaju neku značajniju ulogu. Pri tome možemo zaključiti kako i znanstvenici svojim stavovima samo dolijevaju ulje na vatru jer svojim tezama zastupaju potpuno drugačije stavove.
Kako bi se u tom slučaju mogao onda snaći običan građanin?
.Odgovor može biti usmeno svjedočanstvo svjedoka iz tog vremena ali opet se postavlja pitanje subjektivne sklonosti i načina kako na pojedinca utječe određena situacija. Ne smije se smetnuti s uma i lažno svjedočenje i krivokletstvo koje je također sastavni dio bitke za dokazivanje vlastite istine. Iako bi mnogi morali imati na umu kako 8. Božja zapovijed glasi: „ Ne kaži lažna svjedočanstva“!
Stoga je jedini i najbolji pokazatelj istine arhivski materijal i zapisi o nekom događaju i vremenu. Pri tome i s time treba biti oprezan jer su povijesne činjenice uvijek bile u funkciji pobjednika i vlasti koja nije prezala ni od falsificiranja i takvih podataka.
Imajući ovo na umu, nije čudno da i nakon skoro osam desetljeća od završetka II. svjetskog rata među Hrvatima još postoje mnoge tabu teme iz tog vremena koje umjesto da se s vremenskim odmakom unatoč svemu smanjuju čini se kako u posljednje vrijeme bujaju i samo se šire.
Gdje su ona vremena s početka Domovinskog rata kad smo zaboravili nametnute nam podjele i pokazali nevjerojatno jedinstvo, a samim time snagu. Tada nitko nije postavljao pitanje zašto branitelji nose krunice i otvarao pitanje crkvenih poreza, zašto slušaju Čavoglave na prvim crtama bojišnice, a ne Bajagu ili zašto nose oznake HOS-a, a ne HV-a?
Danas iz toga pravimo bespotrebne analize i dramu koja nas samo dodatno udaljava jedne od drugih i unosi sjeme razdora.
Naravno, ne treba glumiti jedinstvo i njegovati lažno bratstvo ali određena mjera suglasja i zajedničkih interesa mora postojati ako želimo napredak i boljitak.
Onih kojima to ne odgovara uvijek je bilo i bit će ali oni su uvijek bili i jesu u manjini. Stoga im ne treba dozvoliti da zauzimaju medijski prostor, davati im pozornost na društvenim mrežama ili ih zbog neznanja ili trenutne slabosti, podržati.
To je najbolji odgovor kritizerima i usmjeravanje pozornosti na stvarne probleme koji nas tište. Imamo ih napretek od odlaska mladih, bijede starih do korupcije i pljačke materijalnih i prirodnih hrvatskih bogatstava.
Pri tome ne smijemo smetnuti s uma da upravo onima koji nas pljačkaju i kradu odgovaraju ovakve eskapade povezane s povijesnim bespućima u koje smo upali.