piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kvasničke mi je bilo žao. On je najzaslužniji što su izgrađena postrojenja na Žitnjaku, ali se, nažalost, nije snašao u novim okolnostima. Smatrao je da i dalje mora osobno sve kontrolirati – ne samo pogone, nego i ljude.
Dolazak Vlade Kuka predstavljao je pravo osvježenje. Znao je razgovarati. Pitao je i slušao, ali ne autoritativno kao Kvasnička, nego nekako u prijateljskom ozračju. Obilazio je sve pogone i pored ostalog raspitivao se o organizaciji i tražio prijedloge što bi trebalo mijenjati. I sa mnom je obišao sve pogone. Bio je impresioniran tehničkom kompleksnošću postrojenja, a posebno me je pažljivo slušao kad sam mu rekao da svakodnevno pratimo potrošnju pare, te da mjerimo količinu otpadnih voda i količinu vlakana koju gubimo.
Rekao mi je da je to mnogo više od održavanja instrumentacije, te da ga zanima područje ekonomike industrijskih mjerenja i automatizacije i da mu je vrlo drago što je inženjerka Olga Ulrih upisala postdiplomski studij koji sam ja pokrenuo. Dosta je vremena provodio u odjelima komercijale, prodaje i nabave, ali je i dalje obilazio pogone, gdje smo se ponekad susretali i kratko razgovarali.
Prigodom jednog takvog susreta rekao mi je da u organizaciji poduzeća treba uvesti neke promjene, da će on to lako provesti u netehničkm sektorima, ali ne može i u tehničkom, pa me upitao bih li ja preuzeo mjesto tehničkog direktora umjesto Jure Kosa, koji uglavnom improvizira – i to nespretno.
Ta me je ponuda doista iznenadila, pa sam mu rekao da sam vrlo zadovoljan poslom koji obavljam, a da nikad nisam poželio položaj ni tehničkog ni generalnog direktora. Odgovorio mi je da razmislim, jer da on to mora što prije riješiti. Lako bi mogao dovesti u Zagreb nekoga iz drugih tvornica, ali da nitko od njih nema tako širok pristup tehničkoj, ali i ekonomskoj problematici. Kad god smo se susreli u narednih skoro dva mjeseca, uvijek me je pitao jesam li odlučio, a onda me je jednog dana pozvao da dođem s njim u njegovu kancelariju.
Mjesec dana ranije je tajnicu Veru premjestio u neki drugi odjel, a na njezino mjesto izvana doveo jednu vrlo zgodnu mladu ženu, Sonju. Kad smo prolazili kroz njezinu kancelariju rekao joj je da nam naruči kave i po čašicu konjaka. Već smo se ranije nekako spontano počeli oslovljavati s “ti”, pa kad smo sjeli on me prvo dugo gledao, a onda mi je rekao da je dugo razmišljao o razlogu moga odbijanja da prihvatim ponudu i rekao da griješim.
“Slušaj Filipe. Razgovarao sam mnogima, kao i s drugovima koje si doveo iz Maglaja i on su mi rekli da si se još u Maglaju prestao baviti popravcima, nego se baviš primjenom, pa to možeš mnogo bolje kad si na višem položaju. Prije si morao pitati kad nešto hoćeš mijenjati, a kao tehnički direktor možeš zahtijevati. Tako ćeš biti ne samo dobar tehnički direktor, nego i mnogo efikasniji instrumentarac”.
Meni se odjednom u svijesti otvorio novi način razmišljanja o onomu što radim, o kojemu nikada ranije nisam razmišljao na taj način. Sjetio sam se brojnih primjera kad sam, ne samo šefove, nego i operatere morao uvjeravati da nešto moram promijeniti, ili dodati. a dok sam tako razmišljao on me uporno gledao. Onda sam odjednom odlučio, podigao čašicu s konjakom prema njemu i glasno rekao:
“Pristajem!”
Već sutradan je oko velikog konferencijskog stola u svojoj kancelariji okupio veliki skup: od predstavnika svih odjela, do predsjednika RS, tajnika Tvorničkog komiteta SKH i predsjednika sindikata. Prvo je dugo govorio o teškoćama u proizvodnji, te rekao da je Jura previše zauzet oko proizvodnje papira na Žitnjaku te da se ne može kao tehnički direktor dovoljno angažirati na drugim poslovima. Stoga predlaže da ga postavimo za šefa samo tog pogona, a da mene postave za tehničkog direktora tvornice.
Dugo je obrazlagao da sam ja za taj posao potpuno sposoban i onda upitao da li se svi s time slažu. Nisam naviknut niti sam ikada želio da me netko hvali, pa mi je bilo neugodno slušati i pretjerane Kukove pohvale, a kad su me u istom tonu, jedan po jedan počeli hvaliti i ostali sudionicu, čak i oni koji su me vrlo slabo poznavali, nije mi preostalo drugo nego da gledam prema stolu. U jednom trenutku me je laktom gurnuo ekonomist Žuvela, koji je sjedio pored mene. Pogledao sam ga, a on mi se približio, pa mi na uho šapnuo:
“Šteta što nemamo magnetofon da ovo snimimo, pa da pustiš kad te budemo istjerivali iz tvornice.”
On se vjerojatno želio samo našaliti i pomoći mi da se opustim, a u tomu je i uspio, ali tada nisam ni sanjao koliko su to bile proročke riječi.
Svi su se složili da ću biti dobar tehnički direktor.
Privremeno sam dobio jednu manju kancelariju, a zbog veće pokretljivosti na raspolaganje mi je stavljen stari tvornički Chevrolet. Koliko se sjećam, ja sam jedini među njima tada imao vozačku dozvolu. Odmah sam uzeo automobil i odvezao se na Žitnjak, a kad sam se vratio dočekao me sekretar Dane i odveo me u kancelariju koju mi je u međuvremenu priredio.
Bila to mala prostorija, sa samo jednim stolom i stolicom. Na lijevom bočnom zidu bila su vrata prema Bašićevoj kancelariji, a on je često koristio ta vrata da ne bi morao prolaziti kroz veliku kancelariju odjela prodaje. Zid na kojemu su bila ta vrata bio je vrlo debeo, pa sam spontano rekao da je šteta što se ta vrata ne mogu zatvoriti, pa bi se tu mogle ugraditi police i ne bi mi trebao ormar. Dane je rekao da se strpim, jer da će mi prirediti novu kancelariju.
Kad sam sutradan ujutro došao u tu svoju kancelariju, htio sam zbog nečega otići Bašiću, a kad sam pritisnuo kvaku na tim vratima na bočnom zidu, ukočio sam se.
Bože, pa ludi Dane je zaključao vrata!
Ne znam da li zbog toga što mi je podilazio ispunjavajući ono što sam jučer rekao da je šteta što vrata nisu zaključana, ili se želio osvetiti Bašiću, kojega je mrzio zato što je u tvornicu došao kao zatvorenik, a postao je direktor financijskog sektora, a on, prvoborac a postao samo sekretar. Brzo sam povratio prisebnost i okolo otišao u Bašićevu kancelariju. Pozdravio sam ga i zamolio da oprosti, jer da ja nisam imao pojma da će Dane zaključati vrata, te da ću ih odmah otključati.
Uvrijeđeni Bašić
On me je samo pogledao i hladno odgovorio: “Ne tiče me se, ako vam smrdim možete i zazidati ta vrata.” I zašutio, spuštajući pogled prema papirima na stolu.
Izišao sam, potražio Vijeku i kad sam mu ispričao što se dogodilo i zamolio ga da protumači Bašiću što se dogodilo. Sutradan mi je Vjeko rekao da je s njim razgovarao, premda je unaprijed znao da neće uspjeti. Poznaje ga godinama i kad on s nekim prekine nikada više ne uspostavi normalne odnose – bez obzira o čemu se radi.
Kad bih ga slučajno susretao uvijek sam ga pozdravio, a on bi samo okrenuo glavu. Kuk je vrlo brzo doveo četvoricu svojih bivših kolega pilota i postavio ih na neka važna radna mjesta. Ne znam što su prije radili, ali su svi osim Crnogorca Momčila Zekovića uglavnom uspješno obavljali svoj posao, no, bili su veliki demagozi, u smislu: “ja, pa ja”. Karamehmedović Branko je postavljen za šefa Kadrovskog sektora, pa kad je pripremana nova sistematizacija, na temelju opisa radnih mjesta u cilju određivanja plaća, on je za sebe predvidio najveću plaću, na što su ga na RS ismijali.
Svakodnevni sastanakci
Zahvaljujući Olgi Ulrih, knjižnica je bila dobro snabdjevena najboljim svjetskim stručnim časopisima za područje celuloze i papira, pa sam u njima tražio ima li kakvih članaka o Organizaciji rada tehničkog direktora. Našao sam jedan izvrstan švicarski članak, dobro ga proučio i odmah počeo raditi u skladu s onim što je bilo preporučeno. Uskoro sam dobio novu, veću kancelariju u kojoj je bio i dugački stol sa stolicama za sastanke, pa sam organizirao svakodnevne operativne sastanke sa svim službama. Kad smo se prvi put sastali, rekao sam im da će sastanci počinjati točno u 11 sati i mogu trajati najdulje jedan sat. Da ne bi bilo odugovlačenja organizirao sam da ih u jedanaest sati kava uvijek čeka na stolu.
Za pojedinačne specifične probleme koji nemaju veze s ostalim službama, rekao sam da mi se svaki od njih uvijek može posebno obratiti i izvan tih sastanaka. To je izvrsno funkcioniralo, pa sam uskoro na dnevnu operativu trošio četiri sata, a ostala četiri na obilaske pogona, planiranje i stručno usavršavanje, a povremeno sam u laboratoriju obavljao testove u vezi s mojom doktorskom disertacijom.
Razgovori u Tehničkoj knjizi
Pripreme za objavljivanje moje knjige bile su u završnici, pa sam povremeno odlazio i u Tehničku knjigu, gdje sam susretao i druge autore.
Nakon što sam sredio organizaciju moga novog posla u tvornici, otišao sam da vidim kako napreduju pripreme za objavljivanje. Tamo je već bio prof. Požar. Ražnjević je umirovljen, a zamijenio ga je Zvoko Vistrička.
Već je bio čuo da sam unaprijeđen u tehničkog direktora pa mi je čestitao, no profesor mi je rekao neka oprostim, ali da mi on ne može čestitati. “U zamjenu za upravni položaj vi napuštate vrlo zanimljivu, gotovo futurističku tehničku djelatnost, imate prijavljen doktorat, organizirali ste postdiplomski studij, napisali ste knjigu, izvrsno ste organizirali izložbu na Velesajmu, puno radite u DIT-u i sve to napuštate, ili usporavate u zamjenu za položaj tehničkog direktora, što može obavljati svaki prosječan inženjer koji imam malo smisla za organizaciju” – izgovorio je vidno iznerviran.
Odgovorio sam da ja ništa od toga ne napuštam, nego ću to moći još i intenzivirati. Dok sam ranije za provedbu svake nove ideje morao pitati i tražiti dozvolu od onih koji najčešće i ne razumiju što želim učiniti, sad ću moći provoditi vlastite odluke.
“Onda vam želim mnogo uspjeha.” – rekao je iskreno.
109.-
S Kukom sam se ubrzo sprijateljio, a budući da su na svakodnevnim operativnim sastancima u mojoj kancelariji osim šefova pogona i radionica sudjelovali i šefovi prodaje nabave i prodaje, mi smo određivali vrstu i dinamiku proizvodnje. Cijenu papira određivali su u Saveznom izvršnom vijeću, pa sam insistirao da se što više orijentiramo na proizvodnju s većom dobiti, što je ponekad dovodilo do poremećaja na planskom tržištu, a jednom i do pomalo komičnog “političkog” problema. Na proizvodnji toalet papira, koji smo prodavali poduzeću Ivica Lovinčić, u skladu s propisanim cijenama mi smo gubili jedan dinar po kilogramu, dok su oni taj papir samo izrezali i složili za tržište, pa isto toliko zarađivali.
Birokrta SIV-a bankrotirao.- Budući da nam ni uz sva naša nastojanja SIV nije želio odobriti višu cijenu, obustavio sam njegovu proizvodnju. Šef prodaje Kokić se oštro protivio, ali kad sam rekao da preuzimam odgovornost i on se složio. Nakon nekoliko dana u kancelariju mi je žurno ušao Kuk i još s vrata rekao da su ga zvali iz SIV-a (Savezno izvršno vijeće) i pitali zašto smo obustavili proizvodnju toalet papira. Kaže da im je rekao za upornog tehničkog direktora, koji ne želi proizvoditi papir na kojemu gubimo i da mu nisam mogao narediti, jer su se s njime složili i radnici, koji ne žele raditi s gubitkom, što utječe i na njihove plaće.
“Eto, ja sam se izvukao, a sad će oni nazvati tebe, pa gledaj kako ćeš.” rekao je smijući se. Zatim je telefonom rekao Sonji da nam donese dva konjaka i naruči dvije kave, pa je skupa sa mnom čekao telefonski poziv, što se uskoro i dogodilo. Javio mi se naglašeno autoritativno i pitao me s kojim sam pravom obustavio proizvodnju toalet papira, kojega nemaju čak ni u Saveznom izvršno veću. Mireno sam mu odgovorio da ja donosim odluke u skladu s interesima ekonomskih jedinica. Imamo sirovina, postrojenje je ispravno, za proizvodnju tog papira ne možemo smanjiti troškove proizvodnje, pa proizvodimo samo one papire na kojima barem pokrivamo te troškove.
Dalje sam mu rekao da nam ili odobre novu cijenu, ili da manje troše toalet papir. “Videćemo” – ljutito je odgovorio i spustio slušalicu.
Kuk je podigao raširene ruke i sa širokom osmjehom mi rekao: “Filipe ti potpuno lud, ali za ludosti potpuno preuzimaš odgovornost. To poštujem. Osim toga, ne govoriš kao inženjer, nego kao visokopozicionirani političar i dobar ekonomist. Sreća tvoja što nisi član Partije pa te tako ne mogu kazniti. Ja sam i sebe i tebe pokrio interesima radničke klase, pa te oni ne mogu kazniti, a ne mogu ni ja ako to budu od mene tražili. Baš me zanima kako će ovo završiti”.
Završilo je tako da nam je nakon nekoliko dana odobrena nova cijena toalet papira. Izvrsno smo se slagali i nismo se jedan drugomu miješali u posao.
Posjete.- Jedino što me je on uvijek vukao da skupa izvodimo goste koji su nam često dolazili, a i on je želio obići sve tvornice celuloze i papira u Jugoslaviji, što je i meni odgovaralo. Bio je veseo i društven. Ja sam malo pio, a on volio je popiti, pa je ponekad znao i pretjerati. Tada je postajao svadljiv, pa sam ga morao smirivati. Previše bi prostora zauzelo da prikažem barem neke od tih zanimljivih posjeta, pa ću zbog jedne pojedinosti koje sam se sjetio pišući ovo, spomenuti samo posjetu riječkoj tvornici Torpedo.
Naime, nakon posjete Tvornici papira, kuk je odlučio posjetiti svoga ratnog druga, koji je bio direktor tvornice Torpedo. Sjedeći u njegovom uredu vidio sam kada je iz čelične kase izvadio ogromnu zlatnu medalju koju je 1902., ne sjećam se tko, iz Švicarske dodijelio tvornici za preciznu mehaniku!
Medalja je bila od čistog zlata, promjera oko 15 cm i debljine oko 5 mm. Već i sama vrijednost zlata je bila vrlo velika, a činjenica da Švicarska, koja je uvijek bila simbolom preciznosti, nagrađuje tu tvornicu za preciznost, vrijednost te medalje čini neprocjenjivom. Ne znam što je bilo s tom medaljom nakon ovog rata.
Žena ga izbacila.- Jedne noći me je probudilo uporno zvonjenje zvonca na vratima, a kad sam otvorio iznenadio sam se kad sam ugledao Kuka. Nikad mi ranije nije dolazio u stan, pa sam ga upitao je li se nešto dogodilo u Tvornicu. Odgovorio mi je da je u tvornici sve uredu, ali da ga je supruga potjerala iz stana zbog Sonje, pa me je došao zamoliti ako može tu noć prespavati kod mene, a da će on to sutra već riješiti.
Tvornica je puna tračeva, pa nisam obraćao pažnju na stalna govorkanja ni na to da direktor Kuk ljubaka sa sekretaricom Sonjom. Ustala je i moja supruga, pa kad je čula što se dogodilo brzo je namjestila ležaj na kauču i na njega stavila moju pidžamu. Sutra ujutro smo skupa krenuli u tvornicu, Sonja je sjedila za svojim stolom i nije pokazivala nikakvu nelagodu – kao da nije znala što se dogodilo. Kuk joj je rekao da nam naruči kave, pa smo otišli u njegovu kancelariju. Kad smo sjeli, on mi se počeo zaklinjati da nije ništa učinio, ali da će mu ovo nanijeti veliku “političku štetu”, pa me upitao kako bi to mogao popraviti.
Odgovorio sam mu da me se ne tiče je li on nešto učinio ili nije, ali za osoblje ove tvornice jest i da će sigurno više osuđivati Sonju, jer da ga je ona zavela. Najviše što može učiniti je da Sonja odmah da otkaz, a da joj on nađe novi posao, što obzirom na svoje veze sigurno može učiniti. Ne znam kako je to učinio, ali već sutradan Sonja nije došla na posao, a dan kasnije je na njezino mjesto od nekamo došla Vera Auer, žena od pedesetak godina.
Govorkanja su ubrzo prestala. Znao sam da se on nekako morao opravdati pred Sonjom, ali sam se ipak osjećao povrijeđenim kad sam čuo da je Sonja pričala prijateljima da sam ja kriv što joj je Kuk dao otkaz. Taj je slučaj ubrzo zaboravljen i nastavili smo raditi kao da se ništa nije dogodilo. nastavili smo i s našim putovanjima, od kojih je najzanimljivije jednotjedno putovanje nas desetak u sklopu nekakve gospodarske delegacije Hrvatske u Finsku.