piše: Štefica Vanjek
Ivanić Grad/ Prohladno jesenje jutro, budim se s teškoćom i mojom pratiteljicom boleštinom. Još bi malo drijemala ali moram na posao.
Još malo brojim, još tri ustajanja do mirovine. Izvučem se lijeno iz kreveta, prekrižim na kalendaru i ovaj dan, i ne znam jesam li sretna ili nesretna što nakon četrdeset šest punih godina i koji mjesec, napuštam svakodnevnu ustaljenu rutu puta i ljude s kojima sam radila.
Palim peć, hranim ribe, kuham kavu i razmišljam. Četrdeset šest godina… pa to je skoro pola stoljeća ili dvije trećine života, a još uvijek ne znam hoću li s mirovinom koju dobijem moći podmiriti najosnovnije potrebe jer mi nitko ne zna izračunati što sam zaslužila, samo su mi izračunali neke nerazumljive bodove.
Hoću li morati kopati po kontejnerima da bih preživjela, kao masa umirovljenika? Ili ću, umjesto da kruzerom upoznajem svijet kao umirovljenici razvijenijih zemalja, morati ići dadidaljiti nekoga vršnjaka u Njemačkoj a ova će mi država pola mukotrpno zarađenih eura hladnokrvno oteti.
Već me sada hvata panika koliko će trebati birokraciji da dobijem mirovinu i kako ću do tada preživjeti, ali hvala Bogu, dočekala sam i to. Koliko ljudi i ne dočeka mirovinu, u sebi tješim sama sebe.
Lagano srčem jutarnju kavu i misli mi odjure na prijedlog novog mirovinskog zakona. S tugom razmišljam o kolegicama koje prema njemu trebaju doći do mirovine. Mijenjaju ga skoro svakodnevno kao čarape kako bi što više zakinuli buduće umirovljenike. Te, stup jedan, dva i tri i još malo dodat će i četiri s kojima će si budući umirovljenici možda moći izgraditi grobnice da budu pristojno pokopani kada ne mogu pristojno živjeti. Ili će i to morati učiniti nasljednici da ne ostanu bezimeni i zaboravljeni kao što su sada kao radnici.
Zanima me od kuda će uzimati za sve te stupove od ovih sirotinjskih primanja nakon što država namiri sebe porezima, prirezima i i tko zna kakvim još rezima.
Ni zamisliti ne mogu sliku “tete” u vrtiću sa šezdeset sedam godina u šetnji gradom s tridesetero djece, ili nošenja beba koje još ne hodaju, a “teta” jedva nosi i sama sebe. Ili, po nekoliko puta svakodnevno prematanje četrnaest beba, a i sama, zbog inkotinencije koju je dobila upravo noseći bebe, treba pelene. Pa, kako će obavljati oblačenje, svlačenje, hranjenje i sve druge poslove koje tete u vrtiću rade a fini pokreti ruku zbog tereta su se izgubili?!
Kažu, nema benificiranog radnog staža, invalidske mirovine svedene su na minimum. Pa, kako će to funkcionirati ovo društvo sa staricama koje će jedva nositi sebe ako i to budu sposobne nakon profesionalnih oboljenja kralježnice, raznih stresova i svakojakih zahtijeva.
Imajući u vidu zdravstvene reforme koje sve više režu prava na zdravstvenu zaštitu, po svoj prilici „tete“ će na posao krezube. Kako će djecu učiti pravilnom izgovoru glasova i riječi, to sam Bog zna. Možda neće imati pravo ni na štap da se podupru u hodu. Ai što će im kad će morati djecu voditi, odnosno, možda će onda djeca voditi „tete“ u šetnju. Ili će ove tete od krvi i mesa u dogledno vrijeme zamijeniti „teta„ robot koja će samo davati upute što i kada treba činiti jer već danas su djeca većinu vremena uglavnom pred ekranim, u nekom imaginarnom svijetu?
Stresem se na sve te krajnosti i zaključim: neka mi je samo zdravlja da ne moram pola mirovine ostaviti za lijekove, a ostalo kako bude.
Potpuno razbuđena, odem odraditi i ovaj dan, svjesna kako ništa ne mogu promijeniti.