piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Konačno je došao poziv za vojsku. Na regrutaciji u Derventi imao sam problema zbog loše karakteristike. Kad me oficir pitao u kojem bih rodu vojske želio služiti, rekao sam da bih želio u mornaricu, ili zrakoplovstvo. On je uzeo moju karakteristiku i kad ju je pročitao, dreknuo je na mene: “Stani mirno! Što si se naslonio na stol k’o neka baba? Ti ćeš meni u obalnu pješadiju, pa ćeš gledati i brodove i avione, a nećeš im moći ni blizu.”
Došao sam u Kraljevo, u pomoćni vod bojne brdske pješadije. Nije to bila obalna pješadija, kao što mi je rečeno na regrutaciji, ali je vjerojatno bila mnogo gora. U cijeloj bojni bilo je oko 94% nepismenih. Zapovjednik mi je bio kapetan prve klase Panajot. On je prebjegao iz Grčke, gdje je u partizanima imao čin pukovnika, ali je u Jugoslaviji dva puta degradiran. Ne znam zašto je degradiran prvi puta, a drugi puta zato što je tako strašno povikao na vojnika koji je stajao na prozoru spavaonice, da je ovaj od straha pao na beton uza zid i ostao na mjestu mrtav.
Dobar čovjek
Uskoro sam shvatio da je on zapravo vrlo dobar čovjek, ali izrazito uvjerljivo glumi strogoću, a to ga je koštalo čina. Supruga i sin su mu i SSSR-u i s njima nema nikakve veze. Mene je već od prvog dana uzeo pod svojevrsnu zaštitu, što mi je u velikoj mjeri olakšavalo život u gotovo nemogućim uvjetima. Nasuprot kapetanu, moj desetar, ozrenski Srbin Ostoja Vračević prema meni je već prvog dana pokazao neprijateljstvo, kad mi je jasno rekao: “Ti si se do sada gospodio, a sad ću se ja gospodit’ nad tobom!”
Zbog noge sam bio oslobođen od t.zv. “zanimanja” na terenu, ali sam svaki dan morao s ostalim vojnicima odlaziti na oko četiri kilometra udaljenu zaravan na prilično visokom brijegu, pa sam već od prvih dana počeo ukazivati na teškoće zbog bolesne noge. Negdje na polovini uspona sam zastao i rekao kapetanu da ne mogu dalje i pokazujući mu veoma otečenu potkoljenicu tražio da se odmorim. On je to odobravao, pa sam ja legao pored puta s uzdignutim nogama uz padinu brijega. Ostali su se vojnici tomu radovali, jer sam im s time skraćivao vrijeme jurnjave na platou kad stignemo gore. Kad smo stigli gore ja sam sjedio, dok su ostali vježbali. Moje pritužbe liječniku i traženje da me pošalje na specijalistički pregled nisu imale nikakva uspjeha.
Istukao sam Ostoju
–On je bio veliki gad i kao što je i obećao, maltretirao me je već od prvog dana, a uskoro me je naveo na suludi čin, zbog kojega sam mogao završiti pred vojnim sudom. Tog sam dana imao zadnju smjenu požarstva u konjušnici, pa sam žurio da prije odlaska u stroj uredim krevet, a to prije svega znači t.zv. ravnjačom rasporediti slamu u slamarici, tako da izgleda poput velike kutije žigica. Dok sam ja to radio, Ostoja je stajao s druge strane kreveta i promatrao, a kad sam dovršio, on je zgrabio slamaricu i zbacio je s kreveta, bahato vičući: “Sram te bilo ni slamaricu ne znaš napraviti!”. U meni se sve pobunilo, ali sam mirno podigao slamaricu, poravnao slamu i dovršio s uređivanjem, a čim sam se uspravio, on ju je – pakosno se smijući – ponovno zbacio. Teško se svladavajući opet podigao slamaricu na krevet i dok sam dlanovima poravnavao prekrivač, budno sam pratio hoće li to Ostoja opet učiniti. Kad sam se uspravio i vidio da ponovno pruža ruke prema slamarici, kao da sam katapultom izbačen skočio sam preko kreveta i još u letu zgrabio Ostoju za vrat oborivši ga na leđa i počeo snažno udarati desnom šakom po licu.
On je bio viši i sigurno jači od mene, ali se uopće nije branio, nego je samo urlikao: “Na raport!, na raport!…”
Konačno mi je došlo do svijesti što sam učinio i da to: “na raport”, može značiti samo da ću zbog napada na pretpostavljenog ići na vojni sud. Ustao sam i još uvijek snažno drhteći polako izišao iz spavaonice, razmišljajući što ću reći kapetanu. U stavu “mirno”, kako sam se morao opravdavati pred kapetanom, vrlo teško mi je govoriti, ali sam uspio točno prikazati što i kako se dogodilo. Kapetan Panajot me je pažljivo promatrao, a onda je počeo vikati da je sva vojarna odzvanjala: “Sram te bilo! Inžinjer u vojnoj industriji, a ne znaš da ne smeš napadati na pretpostavljenog. Ja sam te rasporedio kod najboljeg desetara u četi, a ako nešto nije bilo uredu, umesto da ga prijaviš meni, ti ga napadaš ko pravi divljak. Za kaznu te premještam u drugu desetinu i još dve smene požarstava. Voljno!”
Oštro sam pozdravio, okrenuo se udesno i u nekoliko “paradnih” (strojevih) koraka krenuo prema izlazu. Zatim sam se osvrnuo i vidio Ostoju kako me pokunjeno slijedi, a kapetan mi je namignuo. Kad smo stigli do vježbališta na brijegu, ja sam sjeo u hladovinu i dugo razmišljao.
Ovo mi je bilo treći puta u životu da sam učinio nešto toliko suludo. U Lupljanici sam pred njegovom satnijom udario kapetana njemačke vojske i izvukao živu glavu. U Beogradu sam u njegovu uredu udario jednog od visokih gradskih dužnosnika, pa su njega zatvorili, a meni porastao “politički” ugled. U vojsci sam dobro istukao pretpostavljenog, a umjesto da me pošalje na vojni sud, kapetan Panajot me je zapravo nagradio premještanjem u desetinu jednog vrlo pristojnog desetara.
I prije i poslije sam znao “povlačiti vraga za rep”, ali nikada više nisam došao u takvu naizgled bezizlaznu situaciju i nikada više nisam nikoga fizički napao. Godinama kasnije sam više puta bio na putu da to učinim – ali nisam. Na provjeri onoga što smo naučili, sve do pred kraj sam bio najbolji u cijeloj bojni. U gađanju u metu iz automata, od deset metaka ispaljenih u kratkim rafalima, za četiri pogotka dobivala se najviša ocjena. Ja sam pogodio devet! Kapetan Panajot je kao dijete skakutao od radosti. No, nevolja se dogodila kad sam gađao ručnim bacačem. Ne znam zašto, ali granata se prvo spustila prema zemlji, zatim se odbila i pogodila u sam centar mete. Bio je to tzv. “rikošet pogodak”, a budući da takav pogodak nije predviđen pravilima, odluka je odgođena i tek nakon tjedan dana je objelodanjeno da mi se taj pogodak ne priznaje. Da su mi ga priznali bio bih najbolji u cijeloj pukovniji i dobio bih nagradni dopust. Ovako – ništa od dopusta. Na kraju obuke trebalo je na putu do tridesetak kilometara udaljenog brda obaviti završnu provjeru.
“Leteći tanjuri”
U stroju smo bili još prije zore. Nebo je bilo prekriveno visokim jednoliko raspoređenim slojem oblaka. Ja sam zbog noge bio oslobođen te naporne vježbe, ali sam do polaska morao biti u stroju. Bilo je tamno i dok sam u stroju čekao odlazak ostalih vojnika, pogledao sam prema gore i ugledao eskadrilu od pet elipsoidnih svjetlećih objekata u pravilnoj V-formaciji. Gledajući sa zemlje bili su veličine osrednje dinje, a svijetli su kao plamen petrolejke. Letjeli su brže od zrakoplova, ali mnogo sporije od meteora. Nije se čuo nikakav zvuk. Odmah sam pomislio na one već popularne “neidentificirane leteće objekte”, pa sam pozvao i ostale vojnike da pogledaju. Svi su vidjeli isto što i ja. Kasnije sam u novinama pročitao da su tog jutra “iznad Valjeva viđeni leteći tanjuri”.
Zaduženja
Pod jednom dugačkom nadstrešnicom bila su smještena zaprežna kola, nekoliko džipova podignutih od tla na podmetače, kao i jedan fijaker. Mene su zadužili da po danu pazim na taj vozni park. Ostali vojnici nisu smjeli tu dolaziti. Osim toga zadužili su me da vodim kurs opismenjavanja, a nakon večere, pa sve do odlaska na spavanje trebao sam na velikim arkovima finog bijelog polukartona kaligrafskim slovima ispisivati tekstove zaključaka AVNOJ-a.
Došao je i novi pravilnik o ishrani, kojim je propisano koliko kalorija mora primiti svaki vojnik, a umjesto jedinica decilitar i dekagram, koje su ranije bile propisane za određivanje količine hrane, u novom pravilniku su to bile decimalne vrijednosti litra i kilograma, što je kod polupismenog dočasnika koji je to trebao izračunavati stvorilo veliku zabunu. Nikako mu nije bilo jasno koliko je to, na primjer: 0.15 kg. Budući da mu nitko nije znao pomoći, nekoliko dana sam poslije povečerja ja morao ići tamo i pomagati im da sastave jelovnik za naredni dan.
Premda nisam imao nikakav čin, nekoliko puta su me odredili da nedjeljom poslije podne zamjenjujem dežurnog časnika u vojarni. Bio je to vrlo zahtijevan posao. U cijeloj bojni tih mladih i uglavnom nepismenih vojnika, družio sam se na neki način samo s dvojicom mojih godina: električarom iz Vukovara Josipom Krkljušem i Vladom iz Sarajeva, koji je imao osam razreda gimnazije, a od mladih samo s vlašićkim pastirom Vukovićem, koji je završio četiri razreda osnovne škole, ali je bio vrlo bistar. On mi je često pričao o životu vlašićkih pastira. Od nas starijih još je bio samo inženjer Nemanja, koji je bi tehnički direktor neke tvornice u Sarajevu. Vjerojatno je imao nekakav “politički grijeh”, pa je dospio u ovu jedinicu. Ni sa kim se nije družio, ni za što ga nisu angažirali, pa se jednostavno utopio i masu nepismenih mladića. Vlado je bio ugodan momak i s njem se moglo lijepo razgovarati, ali mi nikad nije rekao zašto je došao u ovu čudnu postrojbu.
Krkljuš je bio nešto posebno. O meni se znalo da sam inženjer u vojnoj industriji, što je navodilo na oprez, ali on se nekako ubrzo otvorio i pričao mi da je zbog ustaške djelatnosti bio osam godina u zatvoru, da je u početku bilo strašno, ali kad su počeli dolaziti informbiroovci, da je bio postavljen za starješinu sobe. Pričao mi je kako su na kamionima dovozili pukovnike i majore, svezane “u klupko”, pa ih jednostavno gurajući “izkolutali” na zemlju, tako da su nekima i rebra pucala. Kasnije sam i ja njemu ispričao neke stvari o sebi, tako da smo uvijek imali o čemu pričati, a koliko znadem nitko tomu nije posvećivao posebnu pažnju.