Djoko Erić
Otvorićeš oči i u jednu zoru ranu
i krenuti rukom na moju stranu
Kad shvatiš sa stravom da je prazna
Smiri se draga, nije to kazna
To jesen je samo, rastanka vrijeme
U prozoru već stoje krizanteme
Ne očajavaj, prigrli jastuk jače
To okno jesenje umjesto tebe plače
Nemoj da padaš u tuge ekstazu
Izađi bosa na šumsku stazu
Zagrli lišće bakarne boje
Načini od njega uzglavlje moje
Pokri me jesenjom maglom mila
Da mi pokrivač bude svila
Onda me cjelivaj u čelo sniježno
Ko mati zazibaj me nježno
Pjevušeć blago uspavanku neku
Spusti me na vlažnu postelju meku
I dok ti niz lice kiša se sliva
Ti kreni preko mokrih njiva
Znajući da sam usnuo slatko
Samo se okreni još jednom kratko
Prošapći tiho usred koraka
Dosta je bilo, jesen mu laka!