Maja Šiprak
ono što zovem svojim svemirom
oplahnuo si brzacima u pličini
pješčanim gejzirima
putokazom u pomrčini
jer ti vjeruješ u usud
sveti zakon
svih gubitnika
napast nema svijest
instinktom prezrenog mladunca
uvlači se u gnijezdo vrline
i ubija zdrav okot
pod iluzijom
čarobno spojenih posuda
dobra i zla
u vječnom ravnovjesju
u knjigama
možda
ali život ne priznaje neriješen rezultat