piše: Marija Juračić
Pita me zet zašto sam nevesela, a ja mu kažem da su napali mog prijatelja koji mi je, od kada se poznajemo, činio samo dobro, uvijek bio raspoložen odgovoriti na mnoga moja pitanja, nikada nije pokazao nestrpljenje, rekao da je u žurbi, da za mene nema vremena… Zet zna da nisam posebno društvena osoba i da sve svoje prijatelje mogu nabrojati prstima jedne ruke pa radoznalo ispituje o kome se radi.
„O Googleu“, kažem,“ traže od njega odštetu jer je, navodno, ugrozio pravila poštene trgovačke utakmice, pa ga napadaju da prikuplja podatke o svojim konzumentima, pa da vrijeđa ljude, pa …“
„Da, znam“, prekida me zet,“ vašeg prijatelja optužuju da je uvjetovao svoje usluge, prikupljao podatke bez sudskog naloga.“
„Daj, zete, ne tupi. Pa bi li ti svoje znanje i sposobnosti stavio na raspolaganje nekome koga ne poznaješ? I to besplatno. Kad god nekoga upoznaš i ti, slušajući ga, prikupljaš podatke o njemu, pa ako ti kaže da voli jedrenje, kod novog susreta, iz čiste ljubaznosti ćeš mu povjeriti poneku novost iz svijeta jedrenja. I što je tu loše?“
„Tu vam mogu dati za pravo, ali bar biste vi, shodno vašem zvanju, trebali osuditi vrijeđanje i nepristojno oslovljavanje.“
„Pa to i osuđujem, ali onoga koji vrijeđa, a ne svog prijatelja koji razumije samo učestalost ponavljanja, a ne razumije naša ljudska, zamućena razmišljanja.“
„Punice, ako se uvrede pojavljuju uz značajna politička imena, uz one koje je demokracija iznjedrila kao svoje najbolje ljude, što će tek biti s nama, anonimnim dijelovima ljudske mase?“
Gledam zeta i ne vjerujem da ne shvaća bit, pa zaključujem:
“Možda je moj prijatelj ipak dobro zaključio, jer kada mi mali, kako ti kažeš, anonimni dijelovi ljudske mase napravimo nešto glupo, uglavnom sami snosimo posljedice, ali kada se zaigraju uvaženi, mudri čelnici, rasture pola planete, a drugu polovicu dovedu u rasulo. Njihova igra zaista postane igra bez granica. Na kraju pokupe svoje igračke i kažu:“Neću se više igrati s vama!“ A mi i dalje vjerujemo u njihovu mudrost.”