piše: fra Gordan Propadalo
Jamačno je svaki od nas bio u prilici čuti nekoga kako govori: Kako možeš vjerovati u Boga, ako Ga ne vidiš? Ili:
Tko je Boga vidio? Oni koji tako govore, možda nemaju prave vjere u Boga, ali teško se može pojmiti da to govore bez i najmanje grižnje savjesti.
Ovim prigovorom, pomalo banalnim, želi se reći da čovjek ne može vjerovati u Boga ako Ga ne vidi.
S tim u vezi rekao bih samo ovo: Znanost se temelji na gledanju, a vjera se temelji na slušanju. Na primjer: Ja ne znam da sam, recimo, u svojoj drugoj godini života bio na smrt bolestan, da me je majka u naručju nosila u bolnicu i mnoge noći provela bdijući nada mnom. Ja osobno to nisam vidio, niti imam o tome bilo kakvo iskustvo. Međutim, ja to vjerujem i potpuno sam siguran da je to bilo tako, jer mi je to rekla moja majka. A ja mojoj majci vjerujem, jer sam stekao sigurnost da mi uvijek govori istinu. Da je doista tako bilo, nije plod moga gledanja, nego je plod moga slušanja i moje vjere u majku.
Ista je stvar kada je riječ o Bogu: Ja Boga ne vidim, ali Bog meni govori. Ja čujem što mi govori i ja to nepokolebljivo vjerujem. Bogu vjerujem jer mi Bog govori samo istinu.
U našem razmišljanju može se ići i dalje, pa reći: “Kad bih ja izravno čuo Božji glas, ja bih u njega vjerovao.” To nam se možda tako čini, ali nije izvjesno da bismo i tada u Njega povjerovali.
Kada je riječ o gledanju Boga i slušanju Njegova govora, treba reći sljedeće: Bog je duhovno biće, u Njemu nema ništa materijalnoga. Mi pak ljudi s našim tjelesnim očima možemo vidjeti samo materijalni svijet. Svojim očima ne možemo vidjeti duhovni svijet, zato ne možemo vidjeti niti Boga. Međutim, svijet koji nas okružuje, ovaj svijet koji mi možemo gledati i spoznavati, taj nam svijet govori o Bogu. Taj svijet je Bog stvorio i na njemu ostavio otiske svojih božanskih prstiju. Da, stvoreni svijet nam pripovijeda o Bogu, o Njegovoj uzvišenosti, mudrosti, o Njegovoj svemoći, ljubavi i ljepoti. To je, istina, nijemi govor, ali naš duh je sposoban čuti ga i razumjeti.
Neki čovjek koji je znao slušati govor stvorenoga svijeta rekao je: “Nebesa slavu Božju kazuju… i svod nebeski naviješta djelo ruku njegovih.” (Ps 18,2). Pa i nama svakidašnje stvari iz biljnog i životinjskog svijeta govore o tolikom skladu i redu, o tolikim savršenostima, da se to nikako ne može drugačije shvatiti i razumjeti, osim da iza svega toga stoji velika božanska mudrost.
Dosta je knjiga napisano s naslovom “Priroda govori o Bogu”. Kod nas je takvu knjigu napisao naš uvaženi teolog i katolički novinar Živko Kustić.
A onda – čovjek? Što i koliko nam čovjek može govoriti o Bogu? Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, kaže Biblija. To znači: Ako promatramo čovjeka, sliku Božju, mi na njemu očitavamo Božja svojstva i vlastitosti, a ta su: duh, razum, volja, ljubav, život, radost, težnja za vječnim apsolutima. Stoga trebamo bolje upoznati čovjeka, sebe, da bismo bolje upoznali Boga – svoga Stvoritelja. Pomno osluškujući čovjeka, možemo čuti Boga.
Sv. Augustin je veleum čovječanstva. Upoznavši sebe, ovako se o sebi izrazio: “Bože, stvorivši me, usmjerio si me prema sebi, i moje je srce nemirno dok se ne smiri u tebi.” (Ispov.1,10).