pše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U gradu živi mnogo stranaca, počav od stručnjaka tehničke pomoći, do različitih misija, ali ima i dosta Talijana, bivših talijanskih vojnika koji se nakon što su Englezi oslobodili Etiopiju nisu vratili u Italiju, pa ih Italija smatra vojnim bjeguncima.
Mnogima od njih su kasnije došli i članovi obitelji. Bave se uglavnom trgovinom i raznim uslužnim djelatnostima, a premda je engleski jedan od službenih jezika, s talijanskim se u gradu mnogo lakše sporazumijevati.
Stranci koji ne stanuju u hotelima, nego u iznajmljenim stanovima, moraju za održavanje stana, a često i kuhanje uposliti “mamitu”, a za vanjske poslove i čuvanje stana sjedeći i noću spavajući pred ulaznim vratima posebnog slugu kojega nazivanja “zamanja”. I jednomu i drugomu plaćaju po deset etiopskih dolara mjesečno, a ako mamita ima kod kuće malu djecu koju treba čuvati, ona unajmljuje drugu ženu, kojoj od svojih deset, toj ženi plaća pet dolara mjesečno.
Samo zbog usporedbe: ulaznica za kino, šišanje, brijanje, flaša piva, kutija Marlboro cigareta – koštaju po jedan dolar, pa sirotinji koja ako ima sreće zarađuje samo deset dolara mjesečno – to je potpuno nedostupno. Bio sam i u kinu. Među brojnom publikom, uglav nom stranaca, bilo je i nekoliko bogatih i obrazovanih Etiopljana, a car je ulagao velika sredstva za obrazovanje na mnogim svjetskim fakultetima, no uglavnom djece bogatih i u vlasti visoko pozicioniranih roditelja.
Kopti
Stanovnici Etiopije najvećim dijelom pripadaju kršćanskoj koptskoj crkvi, koja se zbog neslaganja sa zaključcima starih crkvenih sabora, uz još neke crkve odvojila od Velike crkve još u četvrtom stoljeću. Stotinama godina muslimanskim življem odvojena od ostalih kršćanskih crkava, razvila je i poseban odnos prema seksu. Odnos prema seksu.-.
Čudni običaji
Dok je za ostale crkve vanbračni seks veliki grijeh, kopti priznaju i brak i ljubav, dok je seks jednostavno “tržišna roba”. Ni jedan muž neće prigovoriti supruzi za taj izvanbračni “posao”, a pitanje je jedino u visini “honorara”. Čak je i zadovoljan ako mu žena ima što brojniju klijentelu. Adis Abeba je tada imala oko pola milijuna stanovnika, a po nekim procjenama: deset tisuća “tedžbeta”. Stoga nije ni čudo da je bilo mnogo zaraznih bolesti. Po nekim pričama koje sam čuo, čak ni car nije mogao naći dovoljno zdravih momaka za svoju gardu, pa ih je bilo oko 30% zaraženih sifilisom.
Njemački vojnici
Kad sam predzadnje jutro sjedio na terasi i pio kavu, došla je grupa vojnih časnika za koje sam mislio da su američki, pa sam se iznenadio kad su sjeli za stol pored moga i počeli govoriti njemački. Nisam se mogao suzdržati pa sam im se obratio i upitao kako to da američki časnici govore njemački, a oni su se nasmijali i rekli da nisu američki, nego Njemački. Ja sam im rekao tko sam i zašto sam došao, a onda su me oni pozvali sebi za stol.
Dugo smo razgovarali, pored ostalog rekli su mi da oni pripadaju bojni njemačke vojne policije, koju je car unajmio za obuku etiopske, ali i za neke druge zadatke. Rekli su mi da u svome sastavu imaju i kartografe, pa ako mogu da sutra idem s njima na jednu zanimljivu lokaciju. Rekao sam im da na moju veliku žalost ne mogu, jer sutra ujutro putujem u Asab. Lijepo smo se pozdravili pa sam ih napustio, a uskoro sam sa Zvonkom otišao podići dokumente.
Zrakoplov DC 3
Zvonko me je rano ujutro odvezao na aerodrom. Na aerodromskoj pisti sam vidio samo jedan DC 3, i odveli su me do njega. Bio sam jedini putnik, stjuard je preuzeo moj kofer, a kad sam ušao vidio sam da su osim jednog bočno postavljenog sjedišta nasuprot vrata, sva ostala bila uklonjena i skoro sav prostor je bio ispunjen vrećama punim nekakvih osušenih biljaka, koje su snažno mirisale ugodnim, ali meni nepoznatim mirisima.
Ubrzo nakon što smo poletjeli stjuard mi donio mirišljivi topli čaj i zaželio ugodno putovanje. Okrenuo sam se i promatrao. Letjeli smo prilično nisko iznad brdovitog predjela, a kad smo se nakon neočekivano kratkog leta počeli spuštati malo sam se prestrašio. Tu je negdje trebao biti grad Dire Dava, ali sam umjesto grada u toj brdovitoj pustoši ugledao jednu zaravan na kojoj su bile dvije drvene zgrade. Tu smo se spustili, a budući da je kod spuštanja zrakoplov podigao veliki oblak prašine, tek nakon par minuta su se otvorila vrata i stjuard mi je rekao da izađem i pričekam da obave utovar.
Dok su radnici iz one veće drvene zgrade iznosili vreće i nosili ih prema zrakoplovu, iz obližnje se šume začulo nekakvo vriskanje, a zatim se pojavio veliki čopor malih majmuna, koji su tračali prema zrakoplovu, popeli se na njega i vrišteći počeli po njemu skakati. Na žalost, fotoaparat mi je opet bio u koferu. Osjećao sam se kao da sanjam, ali i nekako svečano – slično kao kad sam a Adis Abebi prvi put stao na tlo te za mene još uvijek mitske zemlje. Da sam tada znao da se nalazim u predjelu kolijevke čovječanstva, što sam saznao tek tri desetljeća kasnije, osjećao bih se još svečanije.
Naime, u tom je predjelu 1974. pronađen prilično očuvan kostur žene, najstarijeg hominida koji je živio prije tri i pol milijuna godina. Znanstvenici su joj dali ime Lucy. Godine 1994. je samo nekoliko kilometra dalje pronađen milijun godina stariji kostur žene, kojoj su dali ime Ardy. Ardy je primjerak najstarije razvojne linije ljudi, koja se odvojila od zajedničkog pretka ljudi i čimpanza, dok je njihov kostur bio potpuno ljudski, glava (mozak) bila još vrlo malena.
To područje je prapraprarodilište iz kojega svi mi potječemo! Kad bih još jednom imao prigodu otići tamo, osjećao bih se svečanije nego u bilo kojem hramu, bilo koje vjerske zajednice, iz bilo kojeg vremena.
Assab
U Asabu me je na pjeskovitom i prašnjavom aerodromu dočekao šef naše nadzorne grupe inženjer Josip Majnarić. Bilo je paklenski vruće, a njegova je safari košulja bila skoro potpuno promočena znojem. Zaželio mi je dobrodošlicu i pitao kako sam putovao, a čim smo ušli u naš Volkswagen dao mi je flašu hladne koka kole. Osim nekoliko palmi, uz put nisam vidio nikakvog zelenila. Na jednoj livadi bez trave, stajalo je dvadesetak deva.
Osim nekoliko zidanih zgrada, u gradu Asabu su bile samo male, često okrugle kućice. Konačno smo stigli pred veću izdvojenu katnicu, na kojoj je pisalo: “Hotel satelit”. Ispred nje je bio prostor ograđen zidom visokom oko dva i pol metra, koji se zapravo sastojao od niza velikih otvora, s gornje strane završenih lukovima. Unutrašnja strana tog zida je bila obojena crvenom bojom, a unutrašnje strane lukova žutom. Iznad ulaznih vrata u zgradu bila je izvješena crna ploča na kojoj je kredom bilo napisano: Temperatura 47 0C, vlažnost zraka: 98%
Unutar te ograđene terase su bili postavljeni stolovi i stolice, a čim smo sjeli za jedan stol došla je mlada i lijepa konobarica. Zaželjela mi je dobrodošlicu, rekla da se zove Lem Lem i upitala što ćemo popiti. Joco (tako smo ga zvali) mi je preporučio da uzmem čaj, a ja sam naručio još i kavu.
Tad je došao i vlasnik hotela Nino Desideri, zaželio mi dobrodošlicu i što je moguće više ugodan boravak u Asabu, pa me je odveo me da mi pokaže sobu. Bio sam zadovoljan. Uz sobu je bila i kupaona. Na prozoru je bio klima uređaj, temperatura u sobi je bila 25 0C.
Nino zapravo nije bio stvarni vlasnik, nego je to bila njegova žena – Etiopljanka. Naime, po carskom zakonu stranac nije mogao posjedovati ni zemlju ni nekretnine, pa su se oni često formalno ženili Etiopljankama, kojima je to osiguravalo ugodan život. Nakon što je stojeći popio svoj čaj Joco se automobilom odvezao na gradilište. Kad mi je Lem Lem donijela kavu želio sam zapaliti cigaretu, ali nisam imao šibicu pa sa krenuo do kioska koji je bio postavljen na prilazu.
Pogrešna riječ
U Adisu sam malo obnovio već davno zaboravljeno i ono malo što sam bio naučio talijanski u dvije ratne godine, pa sam se pokušavao sjetiti kako se kaže šibica. Prodavačica je bila jedna debela Etiopkinja i ja sam je krešući prstom po dlanu upitao: “Kome si kiave …”. a kad mi je ona široko se smijući odgovorila: “Fiamifera, šibica.”, zaprepašteno sam je na hrvatskom jeziku upitao kako ona znade naš jezik, ona mi je još se smijući hrvatskim jezikom odgovorila: “ Iiii – koliko je mene Jugoslavena ..baloooo!”.
Premda iznenađen tim odgovorom, smatrao sam da je to rezultat tog specifičnog etiopskog “tržišta seksom” (Ona mi je rekla i da se zove Amle Set), a stvarni uzrok nesporazuma sam saznao tek tridesetak godina kasnije, kad sam tu epizodu pričao prijatelju koji je perfektno govorio talijanski. Rekao mi je da je ona normalno reagirala, jer umjesto da sam upitao: “Kome si diće – kako se kaže”, ili “Kome si kiama – kao se zove”, ja sam je upitao: “ Kome si kiave “ a kiave znači seksanje. Zbog sličnosti u izgovoru ciama i ciave, talijanske sam riječi ovdje pisao kako se izgovaraju.
Joco je oko podne dovezao kolege. Uz njih je bila i gospođa Vlasta, stručnjak za englesku naftnu terminologiju. Svi su mi zaželjeli dobrodošlicu, odjeća im je bila promočena znojem, pa su se prvo otišli istuširati i presvući. Kad smo ušli u veliku dvoranu za ručanje, već je bila puna Rusa. Njih je u Asabu bilo preko stotinu, a stanuju u posebno izgrađenom naselju, koje nazivaju: “posjelok” – selo. Ručak je bio dobar i obilan, ali je vrućina bila nepodnošljiva. Pod oba lakta na podu su bile lokvice znoja, a odjeća nam je bila toliko mokra, da smo se svi opet morali presvući.