piše: fra Gordan Propadalo
Vjera, vjera… recite mi kako povjerovati
Razmišljamo o pitanju vjere, daleko smo od pomisli da smo o tom pitanju rekli sve što se ima za reći. Uostalom, to je takvo pitanje kojemu je teško doći do dna, jer se – u biti – radi o nadnaravnoj stvarnosti u čovjeku, radi se o otajstvu, tj. o zbilji koja se isključivo ljudskim razumom ne može sasvim dokučiti.
Pitanje vjere u Boga povlači za sobom i dosta drugih pitanja koja iziskuju veću pozornost i to na planu sustavnog razmišljanja. Rekao bih ipak ono što je možda dobro poznato, a uvijek izazovno, a to je da se o pitanjima vjere može plodonosno razgovarati samo s pozicija vjere.
Drugim riječima, vjerske istine mogu se prihvatiti, pa i shvatiti – vjerom, a nikako razumom. Razum uočava opravdanost vjere, ali pred vjerskom istinom, pred fenomenom vjere, on naprosto i ne može dalje. Ako želi ići dalje, tada treba učiniti korak naprijed, ne oslanjajući se više na svoje svjetlo, nego na svjetlo Božje riječi. Taj korak je rizičan, ali on je znak naše dobre volje i želje da upoznamo Boga i povjerujemo u Njega.
Tek kad učinimo taj korak oslanjajući se na Božju riječ, tek tada stječemo i iskustvo da je Božja riječ istinita, da je sigurna i da nam uistinu otkriva nešto novo, nama dosad nepoznato.
Sigurnost da Bog jest i da nam govori istinu, stječemo čineći nove korake naprijed, oslanjajući se uvijek iznova na Božju riječ. Tako se učvršćujemo u vjeri i stječemo osobno iskustvo o Bogu. Time ulazimo u jedan novi svijet, u jednu novu dimenziju našega života, za koju smo prije samo slutili da postoji. Time stupamo u osobni dodir s Bogom i stječemo neslomljivo uvjerenje u sva ona duhovna bogatstva koja nam po vjeri bivaju dostupna. Time stupamo u duhovno-milosno zajedništvo s Bogom, kako smo rekli na početku naših razmišljanja.
Sad bi trebalo govoriti o vjeri i vidljivim znakovima ili sakramentima preko kojih Bog djeluje na planu našega rasta u zajedništvu s Njime, pa i s braćom ljudima. Riječ je naime o sakramentima kao sredstvima našega duhovnog preporoda i rasta. Međutim, to nadilazi okvire ove naše teme. Stoga mi nastavljamo naše razmišljanje o sadržajima vjere, onim sadržajima koji se nalaze u Vjerovanju apostolskom. Vjerovanje apostolsko je kratak sažetak vjerskih istina, koji je najbliži vremenu apostola. Ono je iz II. stoljeća, a u III. je sročeno u obliku kakvog imamo danas. U biti, to je bio formular ispovijesti vjere novokrštenika, a danas se najčešće njime koristimo pri moljenju sv. Krunice. Moli se u uvodnom dijelu Krunice.
Početne riječi Vjerovanja apostolskog glase: “Vjerujem u Boga Oca svemogućega.” Mi smo u dosadašnjem našem razmišljanju obradili značenje riječi “Vjerovati”, a sad nam prethodi da govorimo o Onome u kojega vjerujemo, tj. o Bogu. Što nam sve znači pojam Boga? Bit će o tome govora, a ovo razmišljanje završavamo s pripomenom na neizmjerno veliku vrijednost vjere. Reći Bogu vjerujem uistinu je nešto božanski veliko. Isus je nama kazao: “Sve je moguće onome koji vjeruje.” (Mk 9,25).
U kojeg, čijeg i kakvog Boga mi vjerujem
Neupućeni ljudi misle da ima toliko bogova koliko ima i religija, a religija ima zaista mnogo… Nije čudo da ih ima mnogo, jer čovjek po svojoj naravi ima potrebu za solidnijim životnim uporištem od onoga što ga ima u samome sebi. Stoga su se ljudi, otkako znaju za sebe, vezali, i to čvrsto, uz nekoga boga ili božanstvo. A to znači da je čovjek po naravi upućen na Boga. Netko je zgodno rekao: kad Boga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti. Zašto? Zato jer je Bog čovjekova potreba. I zaista, ljudi su si izmišljali bogove prema vlastitoj potrebi. Dovoljno je malo zaviriti u grčko-rimsku mitologiju da se vidi kako tamo sve vrvi od nazovi bogova…
Čovjekova potreba za Bogom bila je istovremeno i jamstvo sigurnosti da Bog postoji. Zato su se ljudi vezali uz Boga (riječ “religija” znači – povezanost s Bogom), jer su u toj povezanosti nalazili sigurnost za svoj život i jamstvo za ostvarenje sreće u životu. Sve nam to ukazuje na nužnost postojanja božanskoga bića.
Na planu filozofije, tj. nauke o svim stvarima na temelju razumskoga zaključivanja, postoji predmet koji se zove Teodiceja, tj. naravna nauka o Bogu. S time samo želimo reći da čovjek na temelju razumnoga istraživanja može doći do spoznaje da Bog (ili apsolutno biće) postoji, da je svemoćan, da je stvoritelj, da je apsolutno dobar, mudar itd… Do tih spoznaja su došli i ljudi iz primitivnih plemena; došli su do spoznaje da Bog postoji i da je on davatelj života. I zato su mu se na ovaj ili onaj način povjeravali.
Sad nam se nameće pitanje: jesu li ljudi upoznali Boga onakvim kakav On jest? Bez dvojbe se može reći da nisu. Doći do spoznaje i sigurnosti da Bog postoji je jedno, a doći do spoznaje pravog Boga, to je nešto drugo. Mi ljudi jedva da sebe dobro poznajemo, dok svoje bližnje sigurno ne poznajemo, ako nam se sami ne povjere. Kako onda možemo Boga istinski upoznati ako nam se On sam ne povjeri, tj. ne objavi.
Danas na svijetu ima preko 22.000 različitih vjerskih zajednica i grupacija. A koliko ih je tek bilo u povijesti čovječanstva! Sve one na svoj način poimaju Boga i život s Njime. Često imaju isključiva i proturječna shvaćanja o Bogu, pa je po sebi razumljivo da tu ima zabluda i neistina. Zabluda u odnosu na vjeru i na religije ima i danas. Stoga se često može čuti neke nazovi vjernike kako govore: Nije važno kojoj vjeri čovjek pripadao, vjere su sve jednake. Drugi pak, ne shvaćajući toliko mnoštvo vjerskih opredjeljenja, kažu: Kad bi Bog postojao, ne bi dopustio da ima toliko različitih vjera.
U odnosu na takva razmišljanja može se reći sljedeće: Mnoštvo vjerskih pokreta i zajednica samo su dokaz da čovjek po svojoj naravi ima potrebu za Bogom, da bez Njega čovjek ne može biti. Nažalost, njegova naravna potreba za božanskim vrijednostima u nerazmjeru je sa spoznajnim mogućnostima njegova razuma. Naime, vođen isključivo svjetlom ljudskog razuma, on dolazi često do fiktivnog i lažnog božanstva.
Pravom i istinskom Bogu dolaze tek oni ljudi koji se vode povjerenjem u Božji govor, u Njegovu riječ. A taj pravi Bog govorio je ljudima u mnogo navrata i na mnogo načina, dok se konačno nije potpuno očitovao ljudima u Isusu Kristu. Tko vidi Isusa Krista, vidi Boga. Tko poznaje Isusa Krista, poznaje Boga, jer Isus Krist je Bogo-čovjek, koji nam je objavio Boga Oca i Stvoritelja ljudi.