Anđelka Korčulanić
Lukovice želja
pod snijegom na proplanku
trebalo bi ogrijati dahom,
šarenom zmaju snova
razvezati uzicu tanku,
dati ga vjetru sa vrhunca.
Trebalo bi zaći u šumu,
ostaviti pjesme nek´ zriju kao jagode
skrivene u travi,
do kraja trebalo bi, dane ugode
ispiti iz zlatnih pehara sunca.
Za buduću žetvu trebalo bi
sačuvati sjeme od riječi volim te,
s pogledom u nebo rasuti ga
u toplo srce zemlje
u pravi čas.
Trebalo bi džepove ispuniti cvrkutom
i kolijevku zvijezda smjestiti u oči,
roditi se ponovo u proljeće
i kao da je prvi put, trebalo bi,
iz sebe pustiti glas