DEVEDESETIDEVET NEDOSTAJUĆIH ŽIVOTA

piše: Kitana Žižić
Jednom mi je svekrva moje kćerke ispričala zanimljiv razgovor, koji se odvijao jednog od prvih dana zaposlenja njenog brata. Taj mladi doktor nemalo se iznenadio, kad ga je vidno stariji kolega upitao:

„ A čime se mislite baviti kad odete u mirovinu?“ 

„ U mirovinu? Pa tek sam se zaposlio!“ 

„Da, da. Sad je pravo vrijeme da o tome razmišljate. Poslije možda bude kasno.“

Kad sam tu „anegdotu“ čula, već sam se opasno približila zasluženoj mirovini. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bih se trebala pripremati za umirovljeničke dane. Bojala sam se samo kasnog ustajanja, jer nisam jutarnji tip. Znam da su svitanja najljepši dio dana, ali ni sumraci ništa ne zaostaju. Nikada nisam  kasnila na posao, ali sam bila svjesna da ću, kad izostane obveza ranog ustajanja, grliti jastuk do kasnih jutarnjih sati i onda osjećati kako mi izmiče dan i sve one lijepe stvari koje sam željela obaviti.

Nisam klasična kućanica. Rastajući se od posla i radnih kolega, tješila sam se brojnošću i raznovrsnošću svojih interesa. Na oproštajnoj večeri bilo je i mnogo suza, ali više u očima mojih dojučerašnjih radnih kolega, nego u mojima. Dok ja još nisam razmišljala kako ću se osjećati sutra, kad ne budem više odlazila u ured, oni su žalili za radošću, vedrinom i sigurnošću, koju sam donosila u zajednički radni prostor. Znala sam da tako istinski osjećaju, jer sam predano prilazila poslu. Uživala sam na svakom radnom mjestu i u svim tvrtkama, davno naučivši da, ako već ne radiš ono što voliš, onda zavoli ono što radiš.

Nekoliko jutara poslije uslijedilo je otrežnjenje. Sigurno nisam jedinstven slučaj, ali kroz moždane vijuge probijala se svijest o upitnim izborima u danima velikih odluka. Zašto i kako? U ono vrijeme nimalo čudno. Odgojena skromno u obitelji sa četvero djece i majkom koja nije radila, roditelji su nam pružali ljubav kako su znali i sve ostalo koliko su mogli, ali su očekivali poslušnost i odanost. I tako su naizgled nemogući snovi ostali nemogući snovi.

Nakon osnovne škole i prvog razreda gimnazije, koje sam pohađala u rodnom Hvaru, doselili smo se u Split. Dobro mi je bilo poznato da su to roditelji odlučili zbog mene, jer su ih svi uvjeravali u moju nadprosječnu nadarenost i marljivost. Kako da ih onda iznevjerim tražeći od njih daljnje žrtve i odricanja?

Nakon završene gimnazije, to je bio glavni razlog odabira studija ekonomije, koji se upravo otvarao u Splitu. Bila sam jedna od „prvih mačića“ koje je izrodio taj studij i prva studentica sa diplomom Sveučilišta kao najbolja na Fakultetu. Ali ekonomija nikada nije postala moja ljubav, dok su sklonosti prema povijesti, arheologiji, književnosti, ostale zarobljene u njedrima. A bilo ih je još, tek kasnije prepoznate.

Kadgod mi je bilo teško u životu, utjehu sam nalazila u knjigama i filmovima. Tada nisam shvaćala da je to samo bijeg, a od bijega nema puno koristi. To je više uljuljkivanje u rutinu i nedostatak hrabrosti za iskorak iz kaveza u koji smo se sami zatvorili. I posao je često bio utočište u kojem sam nalazila sebe odmaknuvši se od onoga što me ne čini sretnom.

A sada kada živim umirovljeničke dane, osjećam da negdje u meni spava jedna nikad osviještena čežnja. Cvrkut ptica naseljava moje grudi i budi topli, ali uporan osjećaj nedostatnosti koji traži izlaz u ispunjenju.

Za čime to ja žudim? Lezi mirno i opusti se!  Zatvori oči i osjeti to!  Zagledaj se u oči one djevojčice kakva si bila u najljepšim danima djetinjstva. Mandrač, pjaca, Lođa, Arsenal i kino Madeira….! To!

Od najranijih školskih dana obožavala sam odlaziti u kino. Roditelji su me puštali bez ikakvih problema, dok su neke školske prijateljice uzalud ronile suze. Sad znam da je to bilo zato, jer je i moja mama obožavala  kino. Kako smo rasli moje sestre, brat i ja, sve nas je više bilo ispred televizora zabuljenih u neki film. Jednom mi je sestrin suprug rekao da još nije vidio obitelj toliko zaljubljenu u filmove. Kasnije se u klub učlanio i moj sin, zatim nećak,te sve više vjerujem da je zapravo neki gen za to „odgovoran“.

U Splitu sam nastavila redovno uživati u filmskim  predstavama i nekako sam uvijek davala prednost kinu pred kazalištem. Teško mi je to suvislo objasniti, ali valjda mi se sviđa onaj osjećaj anonimnosti u kino dvorani. Kad se ugase svjetla ostajem sama i neometana sa svojim užitkom. A dok pratim film duboko uronjena u meni tako blizak svijet, najviše me od svega uzbuđuje dobra gluma.

Omiljeni glumci i glumice u mom srcu imaju posebna mjesta. Ponekad mi se čini kao da su dio moje obitelji i najužeg kruga prijatelja te ta crta razgraničenja između stvarnog i virtualnog života nestaje. Znam da zvuči pretjerano, ali te snažne emocije prema filmskim ljubimcima nisu zauzele ničije mjesto, već samo obogatile moj svjesni život. Čini mi se da vrhunski glumci žive sve one živote, u koje i nas uvlače realističnom glumom, kad se gubi svaka razlika između glume i stvarnosti.

I dok teče moja druga umirovljenička godina, sve mi je jasnije da se nisam dovoljno potrudila ostvariti svoje snove. Kamo sreće da sam pokušala negdje i nekada odigrati neke uloge, bez obzira na neshvaćanje nekih, meni bliskih osoba. Možda sam mogla smanjiti broj onih nedostajućih života, koje sam mogla proživjeti.