Anđelka Korčulanić
Kada nas jesen u zagrljaj stegnei zvjezdane prašine oblak gusti
k’o crna lava
obnoć se okameni u nama
jednom kad se na zemlju slegne,
raspete misli s križa spusti,
sjećanja čvrsto veži k’o jedra
pred olujom pristiglom iz daljine
i našeg vjetra novi ćuh
s mirisom kadulje i snova
nad plavim poljima proljetne vedrine
u mirnoj uvali usidren čekaj.
U tihe oči koralja
kao u moje oči gledaj
i na vlasulje kao na moje kose,
srebrnu kišu riba na rukama oćuti
i strpljenju se uči pogledom prateći puža,
crnilom sipa oviti se ne daj
nit’ vjeruj Luni na mrtvom moru,
zvijezdama morskim popločila nije
sjajnu stazu što je k tebi pruža,
ježince slušaj, Luna te vara.
Usneš li, vidjet ćeš me
uz svijeću kako u crkvi klečim
ili k’o ranjenu školjku u dubini
što biser od zrnca pijeska stvara
i znat ćeš da i ja
meko meso sedefom liječim
zatvorena
u svojoj modrini.