Iz naše arhive/objaljeno 14.03.2011.
piše: Nada Landeka
Bila je to jedna od prelijepih večeri, onakva večer kakvu bi svatko od nas poželio.
Zadužena da čuvam svoju unučicu, što ja i ne zovem zaduženjem već nagradom, Raspričale smo se ona i ja kao da smo obje podjednako velike…
Današnja djeca su toliko već u sve upućena da gotovo i nema pitanja na koje ne znaju odgovor.
Tema je bila – domaće životinje.
– Znaš li kako se zove glasanje krave?
– Znam ...kaže petogodišnja unučica ...mukanje!
– Znaš li kako se zove glasanje kokoši?
– Znam, kokodakanje! … Ispalila je kao iz topa.
– A kako se glasa ovca?
– Ha! …kaže brzo ...blejanjem.
– A miš?
– Ciju, ciju, cijuče ...odgovori moja pametnica.
– Mrav?
-Mrav nema glasa, on je tih.“
– A glista?
– Ni ona nema glasa ... nije se dala zbuniti malecka.
-Kako se glasa koza? …pitam dalje…
– Mekeće …odgovara moja mala petogodišnja enciklopedija.
– Guska?
– Gakanjem!
– Aaa, konj? ...ne odustajem.
– Pa konj njišti… Čini mi se da je prije došao odgovor nego li je postavljeno pitanje.
– A jesi ti gdje vidjela kravu, kako krava izgleda … pitam dalje?
–JESAM!
Sva sretna brzo odgovori.
– A gdje?
Očekivala sam da će mi odgovoriti da je vidjela kravu na selu, kod druge bake.
– Pa u Dublinu, naravno, Bože moj …kaže malecka.
– A gdje u Dublinu?
– Pa u Zoološkom vrtu, kao da ne znaš, kakvo je to pitanje!
Tamo sam vidjela i kozu, i kravu, i ovcu, kokoš, čak i zeca. Sve životinje sam vidjela u Zoološkom vrtu …sretno će moja mala velika ljubav.
Eto, to je naša stvarnost, vrlo brzo će trebati zoološki vrt domaćih životinja i u Hrvatskoj, jer je na žalost prilika da ih se vidi u stvarnosti i u domaćim gospodarstvima sve manje.