napisao: Ante Skazlić
Bepo je u zagrijanoj učionici, dok su učenici pisali test iz matematike, sjetno gledao kroz prozor prve pahulje snijega koji je vjetar donosio s Bilogore. Ni slutio nije dok je odrastao na svom sunčanom otoku da će ga ljubav prema poslu u prosvjeti odvesti u grad podno te planine. Upravo ovo lepršanje prvih pahulja u kasnu jesen uvijek kod njega izazove sjećanje na prvi susret sa snijegom u kišnoj i šumovitoj Lici, zahvaljujući svećeniku Mati, očevom bratu koji ga je primio kod sebe za vrijeme zimskih praznika dok je išao u šesti razred osnovne škole. To je bila don Matina obećana nagrada ako prođe s odličnim uspjehom, koju je malom Bepu i ispunio. Prisjećao se radosti dok se sanjkama spuštao niz brjegove i sniježnih dogodovština seoske djece koje je doživio tih desetak dana koliko je bio kod strica svećenika.
-Ako budeš i dalje odlično učio …govorio mu don Mate na rastanku …doći ćeš i dogodine uživati u ovim sniježnim ljepotama s ovom djecom, koja vole neizmjerno snijeg kao i ti more u svojoj uvali.
Gledajući kroz prozor i dalje se prisjećao tih sretnih dana svog djetinjstva pitajući se gdje su sad ona djeca s kojima se družio tih zimskih dana, kud li je njih život odveo, možda daleko kao i njega sa sunčanog otoka.
Sjetio se i svog strica Mate koji je rano obolio od Parkinsonove bolesti, ali je ipak doživio duboku starost.
Nakon završetka nastavnog sata samo što je sjeo u zbornicu, došla mu je reći tajnica Ruža da će ga nazvati za nekoliko trenutaka Marija, koja je s njim studirala u Zagrebu. Odmah se sjetio Marije sa susjednog otoka s kojom je isti dan diplomirao i često se čuju, liječeći tako nostalgiju za svojim otocima do narednih ljetnih praznika kada žure na topli jug. Nije mu bilo jasno što je to toliko žurno da ga je nazvala u školu. Pošao je za tajnicom u njenu kancelariju i samo što je zakoračio kroz vrata zazvonio je telefon. Nijemo je buljio u slušalicu, a onda je podigao.
–Halo, Bepo je pri telefonu …još nije ni izgovorio riječ do kraja, odmah je prepoznao Marijin glas mada nije zvučao veseo i topao.
Bio je to glas natopljen tugom, stoga je odmah upitao:
-Molim te, bez okolišanja mi reci što se desilo, odaje te glas …a onda mu se lice zgrčilo od bola izgovarajući ime Maja.
Dok mu je Marija govorila u slušalicu, oči mu se punile suzama, a jedna je kliznula ni poblijedjelo lice.
Samo je smogao snage da joj kaže da odmah polazi i da ga čeka. Spustio se na sjedalicu, činilo mu se kao da mu zidovi plešu pred očima, teško dolazeći do daha.
–Nije vam dobro, što se desilo? – upitala ga tajnica vidjevši ga u takvom stanju.
Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja rekao joj je da je umrla kolegica iz Karlovca koja je s njima studirala u Zagrebu, da je popodne sprovod pa bi stoga morao odmah krenuti ako misli stići na vrijeme.
–Samo vi idite, mi ćemo se već nekako organizirati, ni ravnatelja danas nema, javio se prije početka nastave da ima nekog posla u gradu …a zatim mu pružila ruku da mu izrazi sućut.
Odmah po dolasku u stan nazvao je suprugu Irenu na posao u bolnicu da joj kaže gdje mora ići.
–Koja Maja, ne znam o kojo ženi pričaš, ne sjećam je se?
–Pričao sam ti davno, ljubav iz studentskih dana, skupa smo studirali …govorio je Bepo tiho, skrivajući tugu …nazvala me Marija pa ćemo skupa na sprovod, a možda ćemo pozvati i još nekog od naših.
-Da, sjetila sam se, samo idi. Pomalo vozi, znam da ne voliš snijeg na cesti.
–Ako ovako bude i dalje sniježilo, ne moraš Vjekoslava voziti na trening, ionako neće biti uvjeti.
Bepo je još jednom bacio pogled po stanu, a onda izašao vani, sjeo u vozilo i krenuo u Zagreb.
Kako je snijeg i dalje padao stoga je pomalo vozio, izbjegavajući svaku vožnju po snijegu, ali ovu nije mogao nažalost.
Iako je oko njega bila samo snježna bjelina, u sebi je osjećao crninu, samo bi ponekad bacio pogled na jata vrana koje su graktale u ogoljelim krošnjama topala, a potom je počeo šaptati Majino ime i dozivati njen lik iz tame zaborava. Odjednom kao da je izronila ispred oglasne ploče na Filozofskom fakultetu gdje su im se pogledi prvi put sreli, dok su tražili svoje ime među onim koji su položili prijamni ispit.
Stajala je pored njega, vitkog stasa, crne kose do ramena, a oči boje badema davali su joj dodatni šarm. Više su se pogledavali u toj gužvi, nego su gledali u ploču. Poslije su se ponovo sreli na glavnom kolodvoru kada se vraćao natrag kući. Dok je Bepo ulazio na prednja vrata autobusa, ona je na stražnja, i odmah sjela na prvo sjedalo. Kako je sjedio na sjedalu iza vozača, nekoliko se puta okrenuo otraga vidjevši je kako razgovara s postarijom ženom, na sjedalu do nje da bi potom izašla vani kad je autobus došao na stanicu u Karlovac.
Cijelo ljeto je Bepo mislio na nju, moda se zabavljao s mnogim strankinjama, koje su ljetovale na otoku, ipak je željno očekivao mjesec rujan kada će krenuti u Zagreb. Dok se autom pomalo spuštao nad gradom, dan prije prvih predavanja na fakultetu susreli su se u studentskom centru, gledajući se upravo onako kao pred oglasnom pločom. Bepo je pozvao na piće i dugo su u noć pričali o svojim studentskim ambicijama, željama, stremljenjima i provedenom ljetu.
Vjetar je bivao sve jači, a pahulje snijega bivale sitnije što je naslućivalo mećavu. Vozio je pomalo, a onda skrenuo desno na ugibalište i zaustavio vozilo.
Izašao je van i u snijegu ispisao njeno ime. Nijemo je stajao gledajući u slova kako ih pahulje snijega prekrivaju, činilo mu se kao da gleda Majino umivanje. Nije ni osjetio student vjetra već je i dalje izgubljeno zurio u slova sve dok ih snijeg nije zameo. Stresao je snijeg sa sebe, ušao u auto i nastavio voziti prisjećajući se njihove ljubavi kada su bili opijeni od sreće.
Šetali po oblacima, snivajući neke snove koje su samo oni znali snivati. Iz sjećanja mu je izronila slika kada su ljeto proveli na njegovom otoku i kada ih je spasio svetioničar vidjevši kako ih jedne olujne noći bura odnosi na otvoreno more, u njegovom malom drvenom kaiću.
Vozeći pažljivo naprijed razmišljao je o njihovoj uskraćenoj ljubavi i pitajući se sve te godine, zar je tako moralo završiti proljetnog jutra, da sve u trenu nestane, ode, kao voda ispod mosta …