Vinko Pavić
Zasadit ću svoja pusta polja
Gorčinom besanih noći
I prepustiti se letu usplahirenih ptica
Što će raskošne u pokajanju
Ponovno uzletjeti
Iz tišine novih humaka
I ljepote moje pokopane krvi.
Prepustiti travkama pero
U pijanim plandištima
Plod je zelen i kiseo
U zamkama otrovnih crvotočina.
Za ljubav nisu potrebne suze
Ni kletve, ni žigovi, ni ruke.
Ni riječi munjama optočene
Nisu potrebne,
Već trpnja i harmonija
Ognja i gvožđa
U rujanskoj utrci bezglavih konja
Gonjenih crnim vjetrovima
U rascvjetaloj žutoj brnistri
Što u kamenjaru dalmatinskom
U bescjenje ispisuje
Moje melankolične zapise
S beskrajnih ispraznih putovanja.