Maja Šiprak
stojim nad bezdanom
oslonjena tek pogledom
na samoniklu jabuku
koja nijemo pocikuje tvoje ime
uzimam si pravo
da ti pričam priče
mazim te riječima
ušuljam se nevješto
i kradem kap zajedničkog vremena
dim se izvija iz lule i priziva molitvu
nada pušta bljeskovit korijen
ali nema toplog proljeća
da zaživi jalov san
ništavilo poprima smisao
samopostavljena zamka vreba tvoj zabrinuti pogled
crni tulipan ne treba sunce, već mrak
sve što jesam
ispisala sam na zastavu
do boli se razotkrila
hrabrost ili ludost
prazne kićene riječi …
tek nemir plovi>
maglenim obzorjem
i sidri se u tvoje oči