tekst i foto: Sonja Breljak... foto album
Berlin/ Kad sinoć nešto prije sedam sati, zakoračih u prostor Hrvatske kulturno umjetničke i sportske zajednice Berlin, jer tamo vodim program zabave naslova Banjalučka večer, zatekoh tek desetak ljudi, većinom članova Zajednice, dakle, domaćina, u kuhinji i za šankom, te glazbenike koji pripremaju instrumente i ozvučenje.
Pomislih na trenutak, kako će ovo bitimožda tiša, manje posjećena večer. Vani je kišno i prohladno, nakon otopljenog prvog jednodnevnog snijega, na TV-u je rukometno prvenstvo, pa eto, ima se više izbora. A čujte, i Berlin je grad s puno ponuda pa i mladi (a i stariji) mogu birati kuda vikendom. Osim toga, razmišljam, i to što se u Misiji, nakon nedjeljnih misa, nedavnom odlukom Župnog vijeća, ne najavljuju više događaji u društvima i udruženjima berlinskih Hrvata, već se objave mogu dijeliti u obliku letka ispred crkve, objektivno doprinosi slabijoj informiranosti naših ljudi nego li prije.
I dok tako razmišljam i dogovoram sve s inicijatorom i organizatorom večeri, Stjepanom Đolićem i domaćinima, predsjednicom Zajednice, Mirom Kiš, našom “Kolindom”, situacija se stubokom mijenja i do početka programa nešto iza osam sati, sve se popunilo, oživjelo, tako da je večer bila i više nego ugodna. Naši ljudi iz Banjaluke, Jajca, Bugojna, Konjica… i svim drugi širinom i dužinom Bosne i Hercegovine i Lijepe naše, dođoše zajedno podijeliti nostalgično sjećanje na rodni kraj i prije svega, družiti se, zaplesati i zapjevati domaće pjesme, čuti dragu, hrvatsku riječ.
– Grad, ulice, kuće, zemlja, groblja, šume i planine, žive u ovom ili onom vremene. I pamte. Banjaluka je preživjela razna vremena, turska osvajanja, austrougarsko carstvo, prvi i drugi rat, pa novije mirno i na žalost, opet ratno, doba.
Najteži udarac gradu zadao je katastrofalni potres iz 27. listopada 1969. godine. Brojni se možda kao kroz maglu i sjećate toga, bili smo djeca. Grad pogodio potres jačine 8° Mercallijeve ljestvice, odnosno 6° po Richteru s epicentrom u samom centu. Žalostan reuzultat: 15 poginulih, a blizu 1.000 ranjenih. Materijalna šteta bila je ogromna. Nakon potresa došlo je vrijeme velike obnove grada te je izgrađeno mnoštvo novih objekata i stambenih naselja.
Takva, obnovljena Banjaluka živi u sjećanjima i brojnih nas. Grad ljepotica na obje obale Vrbasa.
Posljednji rat i protjerivanje i raseljavanje Hrvata iz Banjaluke i Bosne i Hercogovine, ostavili su pustoš i u realnosti i u uspomenama onih, nas kojima je grad bio i ostao u srcu. I ova nostalgična večer rezultat je tih uspomena i ljubavi ka gradu našeg djetinjstva, mladosti, ljubavi, studentskih dana…
Ja Banjaluku pamtim kao grad u kojemu je bilo toplije i sve ranije cvjetalo nego li kod nas u Srednjoj Bosni, kao grad iza kojeg bi dolazili još plodniji i topliji dijelovi drage Slavonije, kao grad s kojim smo dijelili zajedničku rijeku, Vrbas, kao grad u kojemu sam imala prijatelje i gdje su studirali rođaci i poznanici, kao lijep grad za koji kaže: kad prolaziš kroz Banjaluku, ne pjevaj (jer tako dobro samo oni, Banjalučani pjevaju).
Banja Luko pjesmom opjevana
biser grano, tugom poharana
sa svog srca ja te skidam
u pjesmu ih tvoju zidam
i pjevam ti tužnog glasa
o jadima sa Vrbasa:
Ili
Banjaluko, i ta tvoja sela, u tebi me cura zanijela, zanijela garvim očima, bijelim licem i mednim ustima.
Eto, nakon ovih mojih riječi, kao uvoda ugodnom druženju, pri izuzetno dobroj posjećenosti, krenula je svirka. Na pozornicu izlazi glazbeni sastav “Stari kamen”, u kojemu su Dražen Kladar, bas gitara, solo gitara Mario Škoro i bubnjevi Željko Zovko. A na klavijaturama, kao pomoć Tomislav Gelo i za mikrofonom Dražen Podoljak, koji inače natupaju samostalno.
Vrlo ugodna večer, ispunjen plesni podij, gastronomski specijalitet – Banjalučki ćevapi, ravno iz kuhinje Zajednice gdje su i ove večeri “vladali” Mara i Branko Kordić, “zlatne ruke” Zajednice, za šankom Ankica Andrić i Ivana i Djeno Pekić, pri posluživanju Frano Andrić, Ivan Vidović i Duško Grgić. Vrijedna ekipa! Bez njih ova večer ni u kojem slučaju, ne bi uspjela.
Ili, kako reče Mira Kiš, predsjednica Zajednice ( a ja kao voditelj, to i prenesoh okupljenima): “Zadovljstvo i čast nam je da ste naše prostore izabrali za ovu večer!”
Eto, dogodine, obavezno, ponoviti!