Antonija Čerkez Ivković
Osmijeh, jedinstven i tako poznat,
a opet tako stran i nedodirljiv,
luta kroz sjećanje prošlih godina,
blješti kroz san strašan i predvidiv.
Suza, samo jedna suza obrazom klizi
i označava ga svojom snagom,
tek tako sama i zaboravljena
nestaje u beskraju tužnim tragom.
Glas, nečujan i drhtav,
rasplinjava se u zraku bez kraja
odlazeći u zaborav jednog dana
obasjan suncem bez sjaja.
Ljudi, bez lica i osmijeha,
samo prikaz koji patnju nudi,
svijet okupan u suzama riječi,
Svijet nepoznatih ljudi.