Mirko Popović
Uzmi ogrtač, u lice ti
na vrhu zadihanih stepenica
diše maestral
svježinom visokih trava
i hladnog stijenja uokolo
Prezireš ga u trenutku iako te
ni glazba u travama ne opija
Više ne žališ ništa, ne znaš
zašto najedamput blijedē
reminiscencije na Izabelu
na nježne noći, na njene želje
na njene ruke, na Prag
u kojem se na svakom koraku
dodiruje onostran
na njen stas
nad mostovima Vltave
Negdje si pošao, uzmi ogrtač
visoko je stijenje, varke su
te smirene i prozirne šume
hladno je stijenje uokolo