ČOPOR

piše: Marija Juračić

Htjela sam vam ispričati kako je jedan momak u našem lijepom dalmatinskom gradu usred zime otvorio sezonu kupanja, ali neću.  Mnogočemu lošem, zlom i bolesnom čovjek se može nasmijati,  pa se i smrti, nevolji, bijedi može  naceriti u lice… Gorak je to smijeh, crn, ali je smijeh.

No, postoje pojave koje izazivaju samo gorčinu i malo tuge, jer čovjek ništa naučio nije, a moja Lijepa Naša, sve je manje lijepa i sve više postaje taokinja čopora i njegove čoporativne svijesti.

A ta svijest mrzi,  želi raniti, povrijediti, poniziti. Djeluje uvijek u grupi, klonirana je i  manifestira se divljaštvom sužene svijesti.  Uperena je prema slabijem, onom nemoćnom i udara samo iz jednog razloga. Jer može! Zna da je u čoporu jaka i da joj se nakon izvršenog čina ništa posebno neće dogoditi.

Neću reći da u  mojoj mladosti u tim dalmatinskim gradovima nije bilo tučnjava, ali   je to u pravilu bio  sukob dva ravnopravna čovjeka u takozvanoj fer borbi. Bilo je sramno udariti slabijeg. Fer borba više ne postoji. Postoje samo hijene koje napadaju u čoporu.

Uvijek sam osjećala gađenje prema čoporu i njegovom nasilju. Zato sada postavljam  pitanje vama mudrima, vama koji samo gledate, gdje leže uzroci takvog ponašanja?

Sociolozi, psiholozi i ostali „olozi„ lakonski će vam odgovoriti da odgoj zoona politikona kreće od obitelji, a mnogo manje od škole.

Neki će čak optužiti i crtiće pa će i simpatični Tom i Jerry biti krivi za porast nasilničkog ponašanja čopora.

Idejna hranilišta čopora bilo bi relativno lako dokučiti, kada bi netko, kome je to zadaća, želio utvrditi dijagnozu, kada bi napravio anamnezu članova čopora.

Brzo bismo shvatili  kojim se otrovom hrane ti ljudima slični stvorovi, te jedinke iz razreda sisavaca.