piše: Marija Juračić
Moja se baba ovih dana ponaša kao jedna naša televizijska voditeljica koja svojim gostima postavlja tako dugačka pitanja da oni na kraju zaborave što ih ona pita, ali to nije ni važno jer ta voditeljica već sama na svoja pitanja odgovara, pojašnjava ih i dokumentira, a kada gost konačno dobije priliku da nešto kaže, ona objavi: „Žao mi je, ali je vrijeme isteklo.“
Tako je moja baba zaključila da država ne može biti ozbiljna ako nije samodostatna u svezi hrane i energenata pa razvija svoje teorije i nitko od ukućana ne može doći do riječi. Ona smatra da i obitelj, kao najmanja ćelija društva, mora biti samodostatna, jer, gledajući u globalu, loše nam se piše.
Stari i stara su samo iskolačili oči kada im je dala dvije udice mog pokojnog djeda i rekla da ćemo od sada nedjeljom ručati samo ono što njih dvoje ulove. Izračunala je da ćemo tako uštedjeti 17% naših izdataka za svakodnevni ručak. Odlučila je proširiti povrtnjak na kojem raste povrće nauštrb dosadašnjeg cvijetnjaka. Tvrdi da krumpir ima prekrasan modri cvijet i skoro da pjeva ode njegovoj ljepoti. Time ćemo uštedjeti još 40 % ukupnih izdataka za povrće.
Kada moj stari pokušava zucnuti i nešto pitati, ona u stilu one voditeljice nastavlja:
„Nećemo onoj pohlepnoj Elektri puniti džepove i struju ćemo koristiti u najmanjoj mogućoj mjeri, samo za korisne stvari, a ne za luksuz u što spada stalno punjenje vaših mobitela.“
Samo smo se pogledali kad nam je pokazala prastari bicikl kojeg je dovukla iz podruma i slavodobitno povikala: „U tu svrhu možete sami proizvesti struju.“
Glas moje stare se uspio probiti kroz babine riječi:
„A da jedemo samo grah pa da zajednički proizvodimo i plin?“
Baba svoju dragu kćer i ne čuje, nego nastavlja u maniri spomenute voditeljice:
„Drago mi je što smo o tome razgovarali. Treba biti samodostatan.“
Sutradan je kuhinju ispunio miris hobotnice. Znam da je skupa pa pitam:
„Tko je ulovio hobotnicu?“
„Baba“, odgovara moj stari, „ u ribarnici. Kuhala se tri sata.“
„Kako to“ pitam babu, a ona sliježe ramenima: „Teško je obitelji, najmanjoj ćeliji društva, biti samodostatna kada ni velike društvene zajednice, odnosno države to nisu u stanju.