piše: Marija Juračić
Pita me unuk jesam li ikada bježala iz škole. Ne želim mu dati neko buduće opravdanje u stilu – i nona je to činila – pa pribjegavam laži sjećajući se onih divnih sedam dana na plaži u vremenu kada je more još toplo, a gužvi nema, jer se svi nalaze ili na poslu ili u školi. Manje mi je drago sjetiti se reakcije moje stare kada je stvar isplivala na površinu.
„Da, djeci je mjesto u školi“, potvrđujem ministrovu mudru opasku, a onda me malac zatekne pitanjem:
“Da, mjesto nam je u školi. Ali kakvoj?“
Nastaje mala pauza u komunikaciji pa on pita:
„Zna li on (misli na ministra) kako izgledaju naše škole? Koliko su veliki razredi, uski hodnici, koliko ima wc-a na 100 učenika? Hoće li škole dobiti dodatne kemijske zahode? Je li on uopće zavirio u neku školu i koliko će mu vremena trebati da ih sve obiđe? Je li razmislio o postavljanju zaštitne barijere između svakog radnog učeničkog mjesta? One koje reklamiraju za urede, hotele, restorane, frizere, ljekarne, recepcije… za sve, samo ne za škole.“
Kažem malenome da ministar ne mora obilaziti škole jer ima sve podatke koje mu Škole šalju, o broju učenika, veličini učionica, kabineta, učeničkih radionica, laboratorija, broju klupa, prozora i slično, a sada ima i ekipu koja će se, nakon godišnjeg odmora, orna i puna ideja uhvatiti u koštac s nabujalim problemima. U fazi su dogovora i sigurno znaju što se i kako može organizirati u svakoj konkretnoj školi i koliko se novaca može u to uložiti.
Maleni još nije zadovoljan pa izvlačim iz njega da vidim u čemu je glavni problem. I malo po malo, stvar izlazi na vidjelo.
Veli da je čuo nekog tipa na televiziji koji je govorio da je korona u mlađoj populaciji poželjna zbog procjepljivanja, ali moj unuk ne želi biti dio procijepljenog krda. Mislim da je nešto krivo shvatio, a onda mi kaže da je i neka plavuša rekla da djeca stradavaju i u prometu. Mali kaže da je to točno, ali da je promet ipak reguliran i određen. Nitko ne tjera masu učenika da pretrčava cestu.
Još mi priča da su u ovoj situaciji velika opasnost i omiljeni nastavnici. „Zašto oni?“ pitam ga začuđena, a odgovor stiže istog trena:
„ Oni nas ponekad ostave na neko vrijeme same. Često nema dežurnog nastavnika za vrijeme odmora među nama, a onda su fizički kontakti neminovni… Pa samo smo djeca…“
Razmišljam o onome što mi je mali rekao pa ponavljam mudre riječi školskih vlasti:
„Djeci je mjesto u školi“, ali i mudar odgovor mog unuka:
„Da! Ali kakvoj?“
Sve mi se čini da ću s mojim unukom otići na neko vrijeme u samoizolaciju na neku plažu, dok se stvari ne urede tako da svaki učenik istovremeno bude u školi kao socijalno biće, ali i zaštićen kao individua koja ima pravo na sigurnost.