tekst i foto: Sonja Breljak …foto album
Berlin/ 
Ako me sjećanje dobro služi, bilo je to tamo negdje dvijetisućite godine. U vrijeme trajanja višednevnih ( i do sada jedinih) Dana hrvatske kulture u Muzeju europske kulture u berlinskoj četvrti Dahlem, nakon zanimljivih dana plesa i pjesme, upoznah i Horsta Buddea, voditelja Tambouraschen Chor Wellebit 1902.
Donijeli su svoje instrumente, tamburice, bisernice koje je daleke 1902. godine osnivač tog tamburaškog orkestra, Hrvat Franz Krznar donio iz Hrvatske i ovom orkestru, uz notne bilješke hrvatskih i inih napjeva, ostavio naslijeđe koje će obilježiti njihovo trajanje evo sve do današnjih dana.
Kako ne, dojmilo me se odmah. Skupina Nijemaca koja ljubi i promovira, svira i pjeva našu glazbu. Bijah već na prvoj probi Wellebita nakon tog prvog susreta. Pa na brojnim božićnim i ljetnim koncertima, otvorenim probama za Nijemce i Hrvate, nastupima u Hrvatskoj zajednici, kod primanja instrumenata, darova od Ministarstva kulture RH u Veleposlanstvu RH, na Blistavoj noći klasike u dvorcu Charlottenburg, promociji knjige Emila Cipara i proslavi obljetnice Hrvatskog glasa Berlin gdje su održali cijeli koncert…
Prije koju godinu uručih im i note novijih hrvatskih napjeva što su ih za njih priredili tamburaški prijatelji iz Slavonije te pročitah pozdravno pismo pokojnog kolege Emila Cipara, koji se potrudio da naš prilog o tamburašima iz Wellebita, tekstom i slikom uđe i u prvi Hrvatski tamburaški brevijar profesora Mihaela Ferića iz Slavonskog Broda…
Stvarno, puno je već lijepih uspomena vezanih za ove drage ljude, pa se kod svakog novog susreta najprije izgrlimo i ispozdravljamo. Eto, baš iz tih gornjih razloga, ne propustih ni ovogodišnju Wellebitovu glazbenu večer za prijatelje, iako mi je datum održavanja, 28.3. emotivno (radi nedavnog odlaska drage osobe) vrlo stresan i ja sva osjetljiva.
Dakle, u pokrajnjoj prostoriji restorana/knaipe “Zum Kegel” u četvrti Tegel, rijetko kad nas je bilo više. Mali je to prostor u kojemu Wellebit već desetljećima vježba pa (pored članova) ima mjesta tek za još tridesetak gostiju a nas je i više. No, ne smeta.
Kad voditelj Budde kojemu je u Wellebitu svirao i otac a i danas svira i brat, za basom izrekne kratko “Eins, zwo!” razlegne se tamburaška glazba i melodije kao da smo u sred Dalmacije, Like, Moslavine, Slavonije… Listaju se požutjeli listovi starih i novijih nota i redaju se hrvatski i drugi napjevi. Sve počinje mojom omiljenom njemačkom pjesmom “Gut wieder hier zu sein”/Dobro je ovdje ponovo biti” a nastavlja pjesmama Oj ti Vilo Velebita, Majko stara, Slušaj mati, Mariana, Vesela je Šokadija…
A nakon pauze u kojoj se malo pojelo i popilo te popričalo na više jezika, slijedi drugi dio u kojemu su, između ostalih i pjesme: Ako zora ne svane, Lepe ti je Zagorje zeleno, Dalmatinka, Volim svoju Moslavinu, U boj …pa i glazbenim dodatkom na kraju: U ranu zoru, Da mi daju dečke izbirati i za kraj njemačko kolo Hoch Heideckburg.
Od osnutka Wellebita, osim njegova osnivača Franza Krznara, u ovom orkestru nije svirao više niti jedan Hrvat. Ali zato, jedna Hrvatica čini njegov neodvojiv dio kad je o vokalu riječ. Naime, skoro sve gore pobrojane napjeve s Wellebitom je zapjevala Đurđa Brozičević Rendulić. Đurđa ima ugodan, lijep, veseo glas. Članica je Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice, pjeva i u, prošle godine osnovanom vokalnom sastavu “Lastavice” a kad je u domovini, onda vježba, pjeva i nastupa u Gospiću, s gradskim zborom Vila Velebita pod vodstvom akademika profesora Danka Ivšinovića.
–Rođena sam u Moslavini, Sisačko-oslavačka županija, mjesto Kletište, Kutina. Prije sam pjevala s tamburaškim sastavom Sloga, nastupali smo u Berlinu i šire. S njima sam i snimila moj prvi album pjesama iz hrvatske narodne baštine i bila proglašena kao prvi zlatni glas Berlina na radiju SFB. Wellebit sam upoznala prije 35 godina, preko poznanika koji drži restoran u susjedstvu Grußdorfstr. gdje vježbamo. Posjetio je feštu u Hrvatskoj zajednici baš kad sam pjevala. Popričali smo i odmah mi je rekao: “Imam nešto vrlo dobro za tebe, moraš doći i vidjeti.” Došla sam na probu Wellebita i ugledala vrlo interesantnu kombinaciju… žene i muškarci zrelijih godina, pred njima note, bilježnice s hrvatskom oznakom, divni, stari instrumenti, a baš nitko od njih nije iz Hrvatske …svi su Nijemci. Tu sam malo zastala i nešto proradi u meni, osjećaj nostalgije, toplina moje domovine. Zasviraše oni veselu dalmatinsku “Tri sulara su”, i ja zapjevah kao od šale. Upitaše me odmah da pjevam s njima na njihovom jubilarnom koncertu. Naravno, sa zadovoljstvom sam prihvatila, i od tada do danas imamo uvijek odličan kontak, vježbamo, pjevamo i nastupamo, rekla nam je Đurđa Brozičević Rendulić.
Eto, otvorena proba, glazbena večer za njemačke i hrvatske prijatelje je završila. Nama, slušateljima, bila je i prekratka. Valja to ponoviti. Wellebit se jako raduje kad i mi Hrvati pokažemo zanimanje za njihov rad i odazovemo se kao što su to ove prigode, između ostalih učinili Mira Kiš, Mara Kordić, Nada Zovko koja je među (novim) članovima Wellebita otkrila i svog prvog šefa iz tvrtke u kojoj je radila stručnu izobrazbu, pa Boža, Ivo, Marija… A pozivu upućenu Veleposlanstvu RH, (radi zauzetosti veleposlanika), odazvala se Petra Radić, prvi tajnik u Veleposlanstvu.
Wellebit je za svoje promoviranje hrvatske glazbe, za svoju upornost i trajnost, ljubav i poštovanje koje iskazuju prema Hrvatima i Hrvatskoj, uistinu zaslužio i hrvatsko priznanje, državno priznanje. Ne znam u kojem je to obliku i formi moguće ali, ljudi, od 1902. godine traje njihova, a s njima i naša njemačka priča. Valjalo bi na to sve reći i odgovarajuće: Hvala!
Wellebit je svojevremeno bio već tema tv emisije Gorana Milića, njihov nastup se mogao vidjeti i na TV Jabuka. Za mandata više veleposlanika imala se želja a bilo je i najava i obećanja Wellebitova prvog gostovanja u Hrvatskoj, Bila je to njihova silna želja, jer od članova Wellebita nitko nikad nije bio u Hrvatskoj.
I tako, godina za godinom su prolazile, želja nije realizirana. Predugo se čekalo. Kad je konačno prošle godine stigao poziv iz Hrvatske, Wellebit više nije mogao, radi zdravstvenih razloga njegovih članova, taj poziv prihvatiti.
-Eh, kad bi barem nastupili na Danu državnosti Republike Hrvatske u Berlinu! Tako je skromno maštao i sugerirao voditelj Wellebita Horst Budde.
Saznajemo, ovo će maštanje, uskoro, na proslavi Dana državnosti RH u Berlinu, postati (lijepa i zaslužena) stvarnost!!!
