NESTAO PJESNIK, OSTALE PJESME

Sven Adam Ewin, pjesnik pod pseudonimom, nepoznata građanskog identiteta, ne objavljuje na društvenim mrežama već više od pola godine.

Koji grad staviti prije ovih riječi, ne znamo jer je nepoznato u kojem gradu živi pjesnik. Ne znamo ni tko je, a niti kako izgleda.
Sven Adam Ewin, pjesnik pod pseudonimom, nepoznatog građanskog identiteta, na društvenim mrežama je od 2011. godine objavio na stotine, tisuće stihova.

U rubrici Poezija Hrvatskog glasa Berlin suradnik je od 2015. godine.

Dosad je objavio: Zmijski car (2015,) Poeme – Preobrazba i Vršidba (2017), 175 soneta (2018), Ninočka Vasiljevna, ljubavni kanconijer (2019), Katekizam poezije, izbor pjesama (2019), Poslije tebe samo noć, knjiga ljubavne poezije (2020), S bogom na Ti, koja dodiruje duhovne teme (2021.), te knjigu pjesama za djecu Povedi me za ruku, Dida (2021).

Eto, objavio, pa nestao!

Posljednje zabilježene pjesme i kontakti s pjesnikom su od travnja ove godine. Od tada do danas niti traga a niti stiha. Istina, toliko je objavljenih stihova da se žeđ ima gdje utažiti.  No, mora se priznati, jako nedostaje njegova živa poetska riječ kojom je iz prošlosti “izvlačio” davne stihotvorce ali i kritičkim perom pratio svakodnevicu običnog čovjeka.

Pjesmi Svena Adama Ewina, dodijeljena je 202o. godine, nagrada Konjanik. Jasno, nije ju preuzeo kao što nije preuzimao niti honorare od objavljenih knjiga. Tek, izdavačima bi proslijedio kome poslati autorske primjerke – nekima, njima, nama, možda i sam sebi, tko zna.

U 2022. godini je objavljeno kako je Sven Adam Ewin dobitnik Nagrade Grigor Vitez za 2021. godinu, za najbolji tekst za djecu u knjizi “Povedi me za ruku, dida” a potom je, nedavno, istoj knjizi dodijeljena književna nagrada “Mali princ” na 19. međunarodnom festivalu “Vezeni most”, Tuzla. Nepoznato je ima li pjesnik saznanje o ovim nagradama, proglašenja su stigla nakon njegova nestanka. U spoznaji o nagradama uživali su pjesnikovi brojni poklonici, zadovoljni da su izabrali pravu vrijednost i kad su je mnogi, i samo radi pjesnikove anonimnosti, potpuno negirali, ignorirali i osporavali.

Evo što o svojoj anonimnosti u jednoj objavi kaže Sven Adam Ewin (glavom i bradom):

“…Nisam fizički hendikepiran, nisam politički angažiran, nisam eksponiran javno, nisam bio u zatvoru niti sam učinio kakvu nepodopštinu zbog koje bih bio iza tamnog zastora. Ja samo želim staviti Poeziju ispred sebe, a ne sebe ispred Poezije. I moja totalna anonima samo je čin moje vjerodostojnosti – da mi vjerujete da je to tako.

Možda se još sjećaš velikog Mažuranića i Smail-age:

„Dobar pastijer, jer što kaže inom,

Sam svojijem potvrđuje činom.“

I moram reći, nije bilo lako, u samim počecima (prije 8 godina), uvjeriti moje čitatelje da je to jedini razlog. Mnogi su raskidali fb prijateljstvo zbog toga što nisam htio s njima popiti kavu ili se naći na nekoj pjesničkoj manifestaciji. Ali danas mi većina vjeruje i daje mi svu potporu da u tome ustrajem do kraja. Sve za Poeziju, Poeziju nizašta.

I da, nitko ne zna, ni Vinko ni Božica, a niti itko drugi (čak ni bliža rodbina) – tko je SAE. I nemaš pojma koji je to užitak biti apsolutno nepoznat, a biti sa svima poznatim, a da oni to ne znaju…”

Eto, tako dakle stoje stvari!  Čitan, objavljivan, nagrađivan i potpuno nepoznat, toliko nepoznat da nitko ne zna je li uistinu tu i kad ga ima, je li uistinu nestao i kad ga nema. Je li otišao zauvijek ili kao drugi lik šeta među nama? I hoće li se, kao više puta do sada, s još više poleta i ruku punih mirisnih stihova, vratiti na svoje poetsko, cvjetno polje? Oni koji prate pjesnikove objave, vole njegove stihove i žive poeziju, čvrsto vjeruju – hoće!

Uglavnom, poeziju nam je ostavio. I to kakvu!

Evo, kako je pjesnik, u stihu a kako drukčije, opisao sebe na početku suradnje s Glasom.

UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

Ovaj je pjesnik vrlo čudan,
I napor ti je uzaludan.
Obasjaš li ga – on se skrije
U sjenu svoje poezije.

I duša će mu biti mirna,
Bude li sjena neprozirna.
Uz onu staru, slatku sumnju:
Hoće li moći stati u nju?

O, duša će mu biti bolna,
Bude li sjena nedovoljna.
Kaže li ugriz da nije zlatnik!
Da nije pjesnik – nego patnik.

Je li mogao biti bolji?
Čin je pisanja neumoljiv:
Ma kako duša napaćena,
Za malom pjesmom – mala sjena.

I odričuć’ se svoga ega,
On slijedi princip Heisenberga.
Neodređenost… Elektron.
Ili poezija – ili on.

Netko konačno reći mora:
Čitajte pjesmu! Ne autora!
Pa kličem, dok u sjenu padam:
– Nek’ živi pjesma,  ne Sven Adam!